Zdravo i nezdravo pamćenje – Stjepan Baloban

Emisiju na valovima HKR-a „Blago socijalnog nauka Crkve“ srijedom u 9:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremio Stjepan Baloban, prof. na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu i pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.

Photo: Filip Kos/PIXSELL

Poslušajte emisiju

 
Iznimno važno mjesto u našem životu ima pamćenje, sjećanje, tj. memorija. Pamćenje može biti pozitivno ili zdravo, ali ono jednako tako može biti i negativno ili nezdravo pamćenje. Zdravo pamćenje omoguće pozitivan i zdrav razvoj čovjeka od njegova djetinjstva, preko mladenaštva do zrele dobi i starosti. Na temelju zdravoga sjećanja, pamćenja, memorije sane, čovjek raste u dobru i plemenitosti, ali i otvorenosti prema drugima i drukčijima. Pozitivno i zdravo pamćenje je ugrađeno u čovjekov vrijednosni sustav. Na temelju ispravno shvaćenih i življenih vrednota, poput obitelji, braka, prijateljstva, domovine, rada… čovjek lakše prolazi kroz životne teškoće i križeve, a posjeduje i potrebne predispozicije da se odupre zlu i smogne snage oprostiti – a s vremenom i zaboraviti – njemu osobno, obitelji i narodu učinjene nepravde i zla.

Naprotiv, negativno i nezdravo sjećanje, pamćenje, stvara u čovjeku trajni nemir, a često je uzrokom brojnih nevolja i problema u životu pojedinaca, zajednice i naroda. To je, nažalost, otrovan crv koji trajno rastače. S nezdravim pamćenjem se „nije za igrati“ jer ono je trajna „tempirana bomba“ koja može u svakom trenutku eksplodirati i razoriti do sada mukotrpno građen suživot, posebno među ljudima različitih uvjerenja i životnih opredjeljenja u Hrvatskoj, u Europi, zapravo u svijetu na svim kontinentima.

Postoji osobno, obiteljsko ali i zajedničko ili povijesno pamćenje jednoga naroda koje se oblikuje kroz povijest. Pojedinac i obitelj je dio toga povijesnog pamćenja i nitko ne može za sebe reći „da se to njega ne tiče“. Nas se na osobit način „tiče“ povijesno pamćenje hrvatskoga naroda i svih građana sadašnjega hrvatskoga društva jer živimo u tom narodu i tom društvu. Svake godine u mjesecu svibnju iznova se suočavamo s tim povijesnim sjećanjem, pamćenjem, i to u odnosu na dva važna događaja u povijesti hrvatskoga naroda. To je sjećanje na žrtve logora Jasenovac, za koje odgovornost snosi tadašnja vlast NDH, i žrtve koje su stradale neposredno nakon Drugoga svjetskog rata za koje odgovornost snosi tadašnja komunistička vlast, a stradali su kako na Križnome putu tako i na brojnim drugim mjestima u domovini i dijelom u inozemstvu. Te „poratne žrtve“ su u vremenu komunizma snagom tadanje vlasti bile „obavijene tajnom“, ali se povijesna istina nije mogla sakriti već je ugrađena u povijesno pamćenje hrvatskoga naroda. To su nepobitne činjenice s kojima se hrvatski narod mora trezveno i razborito suočiti i trajno suočavati bez obzira na trenutačnu političku, društvenu ili šire međunarodnu situaciju. To je, možemo reći, „domaća zadaća“ svih bitnih čimbenika u hrvatskom društvu koju ne mogu riješiti ideološki zadojeni političari, još uvijek dobro organizirani „nostalgičari“ iz komunističkoga vremena, pojedine organizacije civilnoga društva kojima je bitno „potrošiti“ iz inozemstva ili Hrvatske za svoje aktivnosti dobiveni novac.

Katolička Crkva u hrvatskome narodu (u Hrvatskoj, u BiH i diljem svijeta gdje god žive katolici Hrvati) nastoji dati svoj konstruktivni doprinos u rješavanju toga, za hrvatski narod, iznimno važnoga problema. Ona to ne čini onako kako to čine političari, ideolozi različitih usmjerenja i interesa, nego potaknuta crkvenim učenjem koje se temelji na evanđelju i crkvenim dokumentima. Upravo je tako postupio kardinal Vinko Puljić u euharistiji za sve žrtve poraća, a prigodom obilježavanja bleiburških žrtava, u katedrali „Srca Isusova“ u Sarajevu, u nedjelju 17. svibnja. Nažalost, bili smo svjedoci ne samo činjenično neutemeljenih nego bezdušnih i komunističkom prošlošću zadojenih napada na Crkvu i osobu kardinala Vinka koji je kao simbol vjerodostojnosti proživio kalvariju rata u BiH, a posebno okupaciju Sarajeva. Puna simbolike je bila ta „znakovita misa“ u Sarajevu: „Malo stado“ katolika Hrvata okupljeno u sarajevskoj katedrali predstavljalo je cijelu Crkvu u Hrvata kao i hrvatski narod koji ne želi biti zarobljenik prošlosti nego nastoji „pročistiti svoje povijesno pamćenje“ za buduće naraštaje. Upravo onako kako je veliki prijatelj hrvatskoga naroda sveti papa Ivan Pavao II. želio za sve kršćane, katolike diljem svijeta. On je na početku svojega pontifikata, davne 1980. godine, pozvao na proces „čišćenje povijesnog pamćenja“ u kojemu na „temelju ispita savjesti“ „opraštamo i tražimo oproštenje“, a to su bitne pretpostavke kako bi u životima pojedinaca ali i zajednice prevladalo zdravo sjećanje, zdravo pamćenje. Važno je, na kraju, ipak reći da mi kao katolici, vjernici, možemo ispitivati samo svoju savjest. Isto tako iskreno želimo opraštati i tražiti oproštenje. O onoj „drugoj strani“ ovisi hoće li i dalje ostati u „okovima“ bivšeg totalitarnog mentaliteta koji je još uvijek „tempirana bomba“, jer umnaža nezdravo, bolesno sjećanje. Bez obzira na te i slične mi kao katolici Hrvati želimo nastaviti mukotrpnim putem „čišćenja povijesnog spomena“, jer želimo bolju budućnost hrvatskoga naroda i svih građana Hrvatske polazeći od toga da smo svi sinovi i kćeri istog Stvoritelja.

Mons. prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK i profesor socijalnog nauka Crkve na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.