Dostojanstvo ljudske povijesti – Stjepan Brebrić

Emisiju na valovima HKR-a “Blago socijalnog nauka Crkve” srijedom u 16:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremio član Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije dr. sc. Stjepan Brebrić.

BAZILIKA SV. PETRA U VATIKANU

Poslušajte emisiju

 

Povijest odnosa Boga s čovjekom tijekom vremena kršćanska objava otkriva kao povijest spasenja. I Stari i Novi zavjet opisuju povijest spasenja kao Božje spasenjsko djelovanje i kao čovjekov odgovor na to djelovanje. Povijest spasenja predstavlja skup događaja koji se odvijaju u prostoru i vremenu. U počecima kršćanstva povijesno-spasenjska shema daje pečat ispovijestima vjere, katehezi, propovijedanju, teologiji i duhovnosti, bogoslužju i liturgiji. Drugi vatikanski koncil ponovno vrednuje povijesno-spasenjsku perspektivu nešto više nego ranije naglašavajući ljudsku suradnju potaknutu milošću u obzorju inače neupitnoga Božjega povijesno-spasenjskoga djelovanja. Crkva se prepoznaje kao sakrament, sredstvo i znak spasenja za cijelo čovječanstvo. Povijest spasenja ujedno nadilazi povijest vremena i s njom se poklapa, kao uostalom i s mnogim drugim „povijestima“. Zato se suvremena teologija sučeljuje s različitim temama o odnosu između povijesti spasenja i eshatologije, povijesti spasenja i svjetovne povijesti, povijesti spasenja i nekršćanskih religija, povijesti spasenja i vremenita razvoja.

Transcendentalna povijest, kako Karl Rahner naziva povijest spasenja, odvija se usporedno s poviješću svijeta. Nju je povijesno moguće iskusiti u posebnoj povijesti spasenja, onoj o kojoj nam govori Sveto pismo od stvaranja svijeta do utjelovljenja Božjega Sina kao apsolutno spasenjskoga događaja. Kršćanski vjernici naročito su senzibilni za povijest spasenja, čiji su dionici, akteri i sustvaratelji. U napetosti na putu ispunjenja te povijesti između onoga „već“ i „još ne“ ostvarenja kraljevstva Božjega, kršćani su nasljedovatelji svojega Gospodina, Isusa Krista, koji i u pogledu odnosa povijesti spasenja i sveukupne, opće povijesti, a zatim naročito između povijesti kršćanstva i povijesti svijeta, ne ostavlja prostor sumnji o tome kako se vjernik postavlja prema svijetu. Jedini istinski putokaz u svim odnosima kršćana i svijeta, u odnosima između povijesti spasenja o kojoj govori kršćanska vjera, i povijesti svijeta, s kojom ona dijeli isti prostor i vrijeme, jest povijest Isusa iz Nazareta. Kristova Crkva njegovom je voljom u svijetu i poradi svijeta, a da nije od svijeta (Iv 17,14-16. 18; 36-4-37).

Povijest svijeta, koliko god je nerijetko u prošlosti bila shvaćana kao nešto suprotno i strano judeo-kršćanskoj povijesti spasenja, povijest je čovjeka, čovjeka stvorenog na sliku Božju i određena za blaženo zajedništvo s Bogom. Crkva je na Drugome vatikanskom koncilu naročitu pažnju posvetila prevrednovanju odnosa Crkve sa svijetom, vodeći pri tom računa da se problem svijeta, koji je evidentan i naizgled koči ostvarenje Božjega nauma spasenja, zapravo svodi na problem čovjeka, u kojemu se uvijek učvoruje sva problematika svijeta. Kršćani znaju da je njihov odnos s Bogom ono što je najvažnije. Crkva također zna da je njezino temeljno poslanje i svrha povijesnoga postojanja voditi ljude k Bogu. Ali kršćanin, u zajedništvu sa svim ljudima, ne živi u nekoj zasebnoj, izoliranoj povijesti spasenja, nego je dionik, akter i sustvaratelj povijesti svijeta i čovječanstva. Sve okolnosti i svi odnosi, poglavito društveni, koji se odvijaju u povijesti svijeta, sastavni su dio kršćaninova života i poslanja. Zato nam je potreban socijalni nauk Crkve, kao trajno osposobljavanje kršćana za ispravno poimanje svojega mjesta, uloge i odgovornosti u povijesti svijeta. Nasuprot mogućim mišljenjima da je kod toga riječ o napuštanju Crkve svojega navlastitoga poslanja ostvarivanja zajedništva čovjeka s Bogom, valja naglasiti da je događaj Kristova utjelovljenja apsolutni povijesno-spasenjski događaj i da je Crkvi na temelju istoga povjerena konačna sudbina čovjeka u stvarnosti koja je obilježena prostorom i vremenom.

Svojom prisutnošću u svijetu kršćani – i onda kada djeluju prema načelima socijalnoga nauka svoje Crkve – preobražavaju svijet, ostvarujući svoje specifično religiozno poslanje, a da pri tom nipošto ne ugrožavaju relativnu autonomiju zemaljskih stvarnosti.

Kada Crkva govori o strogo religioznom cilju vođenja ljudi Bogu, razvojem svojega socijalnog nauka vodi računa upravo o tome da se to u vremenu događa u jednome svijetu i da ne postoje dva svijeta, jedan zemaljski i jedan nebeski, između kojih bi se vjernik trebao opredijeliti na putu povijesti spasenja. U ljudskoj povijesti ne događa se samo otpor milosti, nego i njezina prisutnost i očitovanje, jer ta je povijest jedino mjesto određeno za dijalog i pomirenje Boga i čovjeka. Svijet nije neko izdvojeno i od Boga odbačeno mjesto u kojemu nema nade ni mjesta za kršćansku djelotvornu prisutnost. Svojom prisutnošću u svijetu kršćani – i onda kada djeluju prema načelima socijalnoga nauka svoje Crkve – preobražavaju svijet, ostvarujući svoje specifično religiozno poslanje, a da pri tom nipošto ne ugrožavaju relativnu autonomiju zemaljskih stvarnosti. Riječima pape Pija XI.: „Crkva ne evangelizira civilizirajući, nego civilizira evangelizirajući – kao Krist“. Kršćani uz pomoć socijalnoga nauka Crkve ostvaruju i svoje evangelizacijsko poslanje preobrazbe svijeta bez nametanja vlastitih uvjerenja, a pogotovo ne vodeći se osvajačkim mentalitetom, kakvoga je u povijesti ponekad bilo. Kršćani trebaju prepoznati i priznati dostojanstvo ljudske povijesti, također i kao povijesti svijeta. Naime, ljudsko društvo je mjesto kršćanskoga proroštva, mjesto u koje se utjelovljuje evanđelje, prostor i vrijeme u kojemu evanđelje postaje povijest.

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“.
Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.