Crkva i globalna ekonomija – Stjepan Brebrić

Emisiju na valovima HKR-a “Blago socijalnog nauka Crkve” srijedom u 16:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremio član Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije dr. sc. Stjepan Brebrić.

FOTO: PIXABAY

Poslušajte emisiju

 

U svojemu odnosu prema društvu Crkva se ravna inkarnacijskom logikom, posvijestivši sebi na Drugome vatikanskom koncilu da je ona „sakrament ili znak i oruđe najtješnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda“ (LG 1). Ona je, slijedom te logike, susretište Isusa Krista i ljudske povijesti otajstveno stvarno i stvarno prispodobivo onome povijesnome utjelovljenju Božjega Sina, kojim je sav ljudski rod i sva njegova povijest na putu prema punome zajedništvu s Bogom, tako da je kraljevstvo Božje, kao predodžba toga zajedništva, već ovdje na zemlji prisutno, iako sada još nesavršeno i kao u klici. Kršćanska vjera usmjeruje nadu kršćana tijekom vremena prema ostvarenju kraljevstva Božjega i zato je ona posebno osjetljiva za sve vremenite i povijesne stvarnosti koje bilo da su podudarne s tom nadom bilo da predstavljaju njezinu oprjeku. Mnoge predodžbe kraljevstva Božjega nerijetko su također u interesnom obziru ideologija, pseudoreligioznih i sekularnih ponuda različitih modela življene stvarnosti, što se opaža također i na području tržišno-gospodarskih odnosa.

U novije doba takve predodžbe zlorabe se radi koristoljublja, s kojim su povezani različiti oblici porobljavanja čovjeka. Slijedom inkarnacijske logike, a imajući u vidu ove opasnosti za čovjeka i njegove društvene i gospodarske odnose, Crkva je vrlo odgovorna prema svijetu poradi čovjeka samoga. Njezin socijalni nauk svojevrsni je izričaj njezine utjelovljenosti, njezine upravljenosti na svijet, u kojemu se ona kao božansko-ljudska stvarnost i susreće s čovjekom samim. Socijalni nauk Crkve gotovo da nije drugo, nego evanđelje primijenjeno na različite epohe u razvoju društva i različite društvene prilike, u vidu temeljnoga usmjeravanja čovjeka, poglavito s obzirom na opasnosti koje mu prijete u njegovu otuđenju i porobljavanju, pogotovo onda kada se to ne događa spontano, nego planirano, u scenarijima koji se prepoznaju.

Globalna ekonomija, koja je u biti tržišna ekonomija globalnih razmjera, zacijelo bi se u svojemu opravdanju i nadalje mogla pozivati na autonomiju tržišta i na model ponude i potražnje kao nešto etički neutralno, vođeno famoznom „nevidljivom rukom“, iza koje tobože ne stoji nikakav zasebni autoritet, čije bi se pozitivne namjere mogle preispitivati, samo kad bi se znalo o kakvome je autoritetu uopće riječ. Crkva svoj autoritet ne skriva, bez obzira što se u suvremenom svijetu svaki autoritet već po sebi dovodi u pitanje. Ona je u svojemu opredjeljenju za čovjeka i to napose za čovjeka koji je iskorišten, osiromašen, prezren i odbačen, pozvana svojim autoritetom također i u globalnim razmjerima podići glas u ime žrtvovanih, jer među učincima globalne tržišne ekonomije ona među prvima upravo i prepoznaje žrtve globalizacije. Analiza financijsko-gospodarskih, društvenih i inih aspekata globalne tržišne ekonomije, koja već duže vrijeme zaokuplja socijalni nauk Crkve, sve više ukazuje na stvarno stanje s kojim se Crkva ne može pomiriti, jer jasno vidi da sve više raste broj onih koji u raznim dijelovima svijeta nisu u stanju othrvati se neoliberalnom sociodarvinizmu. Oni su žrtve globalne ekonomije i njih je sve više razmjerno razvoju globalnoga tržišta. Ograničenje državne regulative u gospodarstvu dovodi do privatizacije ne samo društvene skrbi već i do redukcije državnoga investiranja na području zdravstva, odgoja i socijalnog osiguranja.

Siromaštvo i nejednakosti također ni u razvijenim zemljama više nisu novost, a opustošene nacionalne ekonomije, prirodni okoliš, uništeno zdravlje i sudbine ljudi u nerazvijenim zemljama svijeta više ne pobuđuju niti zanimanje niti suosjećanje onih koji uživaju u ekonomskom blagostanju. Socijalni nauk Crkve ističe važnost nacionalno-državnoga oblika podruštvenjivanja, koji se zasniva na etici priznanja ljudskih prava, demokracije i kolektivne odgovornosti za minimum blagostanja svih građana. Globalna ekonomija, nasuprot tome, za sada ne poznaje nikakav način posredovanja između gospodarskih i negospodarskih interesa i zahtjeva.

Koliko globalna tržišna ekonomija izravno doprinosi raslojavanju svjetskoga stanovništva na malobrojne bogate i mnogobrojne siromašne, zacijelo je manje upitno od toga, koji su sve i vidljivi i samo naslutivi razmjeri njezinih negativnih učinaka. Povijesnu priliku upozoriti na opasnosti globalno-gospodarskoga razvoja, koji se zasniva na surovome kapitalizmu i globalnoj ekonomiji, Crkva nije propustila. Sveti papa Ivan Pavao II. o dvoznačnosti globalizacije nedvosmisleno kaže: „Svjetsko tržište organizirano na uravnotežen način i prikladna forma zakonske regulative, osim blagostanja, mogu postići, također, i razvoj kulture. Ali sasvim drugačiji rezultati se mogu očekivati od divljeg tržišta koje homogenizira, i to općenito u materijalističkom smislu, kulture, žive tradicije naroda te iskorjenjuje zajedničke temeljne etičke i kulturne vrijednosti“ (1997.).
Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“.
Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.