Traženje minimalnog konsenzusa oko vrednota – Maja Petranović

Što se tiče hrvatskoga društva, Šagi sada još jače naglašava nužnost duhovno-moralne obnove i ključnu ulogu Crkve u izgradnji socijalne pravde i općega dobra, ona mora biti kritična prema sebi i prema društvu. Često će u ovom kontekstu kritički naglasiti da se čini kako se čitav moral u našoj javnosti svodi na seksualnost i sve što ide uz to.

U kontekstu sveopće krize morala, ali i krize morala vezano uz tranzicijske procese u postkomunističkom razdoblju, Šagi uvodi govor o socijalnim grijesima i grešnim strukturama. Grijeh struktura prvi je spomenuo Ivan Pavao II. u Sollicitudo rei socialis (1987.), a Šagi ovaj pojam često spominje tijekom svih razdoblja, a tumači ga kao stvaranje pogrešnih običaja, pogrešnih društvenih sustava, kao moralni relativizam iskrivljenih zakona i prevladavajućih načina mišljenja, vrednovanja čovjeka i njegova moralnog ponašanja. Šagi ga u hrvatskom društvu vidi i zamaskiranoga raznim „domoljubnim“ uljepšavanjem narodne povijesti te poziva na pročišćenje povijesnoga pamćenja.

Bitno je istaknuti i njegovo neumorno isticanje važnosti proročke uloge katoličkog intelektualca. Šagi smatra nužnim prelazak iz sociološke, folklorizirane religioznosti u pravu živu kršćansku vjeru koja će biti svjetlo i nadahnuće za izgradnju boljega društva i svijeta. Ovu ulogu Šagi daje intelektualcima u Crkvi. Šagijeva vizija katoličkog intelektualca jest u onom pojedincu koji posjeduje kompetenciju i poslanje da pridonosi sazrijevanju kolektivne svijesti te unosi evanđeoski duh u javni život u vremenitom redu. U tom kontekstu Šagi aktualizira pitanje katoličkog identiteta, deklariranoga katoličkog vjernika u politici koji u politiku mora ući kao pojedinac, kao građanin sa svojom kršćanskom sviješću. Pod pojmom kršćanske politike misli na određenu političku kulturu i etos iz kojega se i s kojim se ulazi u neku političku stranku, a koja bi se gradila na nekim kršćanskim etičkim zasadama i konkurirala u pluralističkom društvu. Konačno, Šagi je uvjeren da na taj način Crkva sudjeluje u duhovno-moralnoj obnovi društva i svijeta.

Inzistiranje na socijalnom pitanju u kontekstu tranzicije Šagi posebno zaoštrava u govoru o problemima koji se pojavljuju u procesu privatizacije društvenoga vlasništva i prijelaza iz socijalizma u nedovoljno transparentan kapitalizam, pri čemu poziva i Crkvu na odgovornost za nedovoljno izraženu proročku ulogu u tom trenutku prijelaza. Pitanje radništva i gubitka radnih mjesta, uslijed stvaranja novoga soja bogatih, uglavnom onih podobnih, po njemu postaje ključno pitanje. Šagi smatra da je za demokratsku tranziciju potreban novi duh, istinski humani program koji će oni najmanji u društvu prepoznati kao svoju budućnost. S pogledom na negativne pojave liberalnoga kapitalizma i s druge strane komunizma koje su imale utjecaj na naše društvo, Šagi vidi rješenje u socijalnoj državi koja je prije svega dužna štititi siromahe, istodobno ne dopustiti da zemaljska dobra budu u rukama maloga broja ljudi, nauštrb zajedničkoga dobra, posebno siromaha. Siromasi su ljudi koji su izgubili svoje dostojanstvo i koji se osjećaju ugroženo u bilo kojem društvenom pogledu. Socijalnom državom smatra se takva država koja preuzima odgovornost za temeljnu materijalnu dobrobit i sigurnost svojih građana, u kojoj su uređeni sustavi socijalne sigurnosti i koja kontrolira socijalne procese. Iako je svjestan da u suvremenom svijetu pragmatizam potpuno zatomljuje ideju općega dobra, uporan je u isticanju da socijalnost koja podrazumijeva pravednost, uzajamnost, zajedništvo i solidarnost mora biti uključena u svaku politiku. Ovdje vidi ulogu Crkve i kršćanstva kao etičkoga korektiva koji mora biti prije svega glas siromaha. Beskompromisno zastupa socijalno pravedno društvo i socijalno odgovornu državu te Crkvu koja hrabro staje uz ugrožene. Dapače, Crkva se mora odreći svojega komfora i konformizma i biti Crkva siromašnih, suosjećati s potlačenima, inače ne može biti uvjerljiva. Šagi svoje tumačenje očigledno temelji na konstituciji GS koja navodi da bi život kršćanina trebao biti prožet duhom siromaštva (GS 7) te na svetopisamskom poimanju siromaha u okviru socijalne i religiozne potlačenosti.

Maja Petranović zamjenica je glavnog urednika Kršćanske sadašnjosti i glavna urednica Kršćanske obiteljske revije Kana. Diplomirala je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.