Nada koja je u nama – a nije od nas – Stjepan Brebrić

Kad je u pitanju kršćanska nada, onda možemo konstatirati pomalo otužno stanje našega kršćanstva u suvremeno doba jer, čini se, s jedne strane, kao vjernici i sami olako upadamo u beznađe i očaj pred nemoći s kojom promatramo tolike nevolje čovječanstva, koje stalno ponavlja događaje, koji u nama evociraju stvarnost i prisutnost otajstva bezakonja, a s druge strane, i sami smo sudionici svih mogućih oblika bezakonja i nepravdi današnjice. Nada koja je u nama – a nije od nas, ali jer je u nama, nije ni bez nas – trebala bi nas poticati na prepoznavanje dobra koje nas okružuje, i još više, na činjenje dobra za koje vjerujemo da će u konačnici prevladati zlo.

Prije nego što je čovjek oblikovao pojam nade, imao je iskustvo nade.

No, jesmo li kao kršćanski vjernici dovoljno upoznali ono što svakoga dana molimo, spominjući vjeru, nadu i ljubav? Jesmo li svjesni dubine otajstva ne samo naše vjere, nego i same naše egzistencije, dok izgovaramo ove poznate riječi, počesto ih shvaćajući suviše blizu svakodnevnome, ljudskome iskustvu, lišenome sadržaja objavljene vjere?

Dakako, naše čisto ljudsko poimanje nade nije štetno za približavanje dubljem razumijevanju kršćanske nade. Ne treba previše doumljivati kako bismo ispravno razumjeli što je zapravo nada. Prije nego što je čovjek oblikovao pojam nade, imao je iskustvo nade. Ljudsko biće nije različito od ostaloga živog stvorenja samo po svojemu razumu i duši, nego je čovjek upravo zbog nade to što jest. Neko općeljudsko iskustvo nade predmet je mnogih promišljanja, koja su našla mjesta u filozofiji i književnosti. Među takvima je i kazivanje kneza Lava Nikolajeviča Miškina u romanu „Idiot“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Knez Miškin opisuje stanje ljudske duše u trenutku izricanja i izvršenja smrtne kazne, odnosno različitost, temeljnu različitost toga stanja kad nade ima i kad je nema. Pouka je zacijelo u tome da čovjek umire u trenutku kad izgubi nadu, a ne samim tjelesnim pogubljenjem. Nepromjenjivo stanje beznađa, potpuna lišenost nade, to je čovjeku puno teže podnijeti, nego nasilnu tjelesnu smrt. Smrt nije puka materijalna stvarnost, a beznađe nije samo stvar lošega raspoloženja.

Ako nas je u ovoj svetoj godini Crkva pozvala da budemo hodočasnici nade, onda pri tom zasigurno nije izmislila neku novu temu naših promišljanja, govorenja, slušanja ili pisanja. Univerzalno primjenjivo načelo katoličke teologije, prema kojemu milost pretpostavlja narav, i ovdje nam, u ovome pozivu naše Crkve, pomaže prepoznati istinsku ljubav Božju prema svakome čovjeku, koja je na djelu i koja se očituje počevši otkrivanjem čovjeka njemu samome. Bog je u povijesti našega spasenja čovjeku pokazao i otkrio upravo i nadasve čovjeka, na način koji je njemu samome, kao ograničenom ljudskom biću, ipak nedohvatljiv i neostvariv bez te Božje intervencije. Čovjek, dotaknut milošću Božjom, odgovara kroz povijest svojom vjerom, nadom i ljubavlju. Svaki čovjek vjeruje, nada se i ljubi. Sve što je odistinski ljudsko, i prije nego po milosti, upravljeno je k Bogu po naravi.

Smrt nije puka materijalna stvarnost, a beznađe nije samo stvar lošega raspoloženja.

U antičkome svijetu na visokoj cijeni bile su kreposti i vrline. Svjesna pozitivnog značenja tih odličja ljudskoga duha, ni kršćanska zajednica nije prestala s isticanjem ljudskih vrlina i kreposti, potičući svoje članove na njihovo trajno usavršavanje i na život u skladu s tim vrijednostima. Ali na posebno mjesto ona stavlja vjeru, nadu i ljubav, koje se ubrzo nazivaju teologalnim ili bogoslovnim krepostima, pozivom na nauk sv. Pavla (usp. 1 Kor 13,13). Sveti Pavao stavio je nadu na drugo mjesto, ali poredak unutar trijade ovih kreposti ipak ne označuje prvenstveno neku hijerarhiju vrijednosti, bez obzira na to, što apostol govori da je ljubav najveća među njima. Ne treba previdjeti jedinstveni dinamizam kreposti vjere, nade i ljubavi kao zauzetoga i trajnog djelovanja kršćana, pri čemu je također važno:

„Nada (dakle) ima zadaću da tu napregnutu projekciju uvede u etički dinamizam, koji kršćaninu omogućuje podnositi poteškoće i progonstva (negativan vid, usp. 2 Sol 1,4) i hrabro se upustiti u tešku životnu borbu (pozitivan vid)“ (ETR, 702).

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkog interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.