Govor dr. Singboa na predstavljanju hrvatskog prijevoda socijalne enciklike pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“
Donosimo u cijelosti govor redovitog profesora na Hrvatskome katoličkom sveučilištu dr. Odilona Singboa na predstavljanju hrvatskog prijevoda enciklike pape Lava XIV. „Magnifica humanitas“ u srijedu, 1. srpnja, u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu.
Poštovani i dragi svi,
zadaća mi je kratko predstaviti treće i četvrto poglavlje ove enciklike, te njegov zaključak, uz isticanje poruka koje smatram najsnažnijima. Mnogi s pravom već govore da je ovaj dokument Rerum novarum 21. stoljeća jer predstavlja promišljen i hrabar odgovor Crkve na jedno od najvećih pitanja našeg vremena: kako očuvati dostojanstvo čovjeka u doba umjetne inteligencije? Time je jasno da nije cilj ili središnja poruka enciklike sustavna analiza tehnološkog razvoja, već dobro svakog čovjeka čija se punina nalazi u otajstvu utjelovljene Božje riječi, Isusa Krista.
Treće poglavlje:
Tehnologija i dominacija
Veličina čovještva u svjetlu obećanja umjetne inteligencije
Sveti Otac polazi od dvije biblijske slike koje provlači kroz cijeli dokument. S jedne strane stoji Babilonska kula – simbol kolektivnog projekta koji slijedi plan dominacije, a na kraju dehumanizira. S druge strane stoji obnova Jeruzalema pod Nehemijinim vodstvom – projekt podijeljene odgovornosti, kamen po kamen. Postavlja nam pitanje koje odzvanja kroz cijelu encikliku: što danas zapravo gradimo?
Jedna po meni najvažnijih poruka ovog poglavlja jest da umjetna inteligencija nije, i ne može biti, moralno neutralna. Na tragu učenja svojih prethodnika, osobito pape Benedikta XVI., dokument smatra kako svaki tehnički alat utjelovljuje izbore, svjetonazor i prioritete dizajnera. Ovdje se nameće filozofsko-teološko pitanje o kojem će se trebati još promišljati, a to je sljedeće: Ako tehnika prestaje biti neutralna, možemo li dalje govoriti o joj kao alatu ili treba naći nove izričaje za opis njezinog sadržaja i dinamike? U toj perspektivi tehničke dvoznačnosti, etička prosudba ne smije stati na pitanju koristimo li tehnologiju u dobre ili loše svrhe. Mora ići dublje i ispitati kakva je vizija čovjeka ugrađena u same podatke i modele koji ju oblikuju.
U tom kontekstu dokument preuzima i razvija upozorenje koje je još papa Pavao VI. uputio o opasnosti da znanstveni napredak, bez popratnog moralnog i društvenog napretka, na kraju krene protiv čovjeka. Posebno upozorava na koncentraciju tehnokratske paradigme (Papa Franjo, Laudato si’) i digitalne moći (Romano Guardini) – činjenicu da kontrolu nad platformama, podacima i infrastrukturom danas sve češće ne drže države, nego veliki tehnološki i ekonomski akteri, što otvara put netransparentnosti i izmicanju nadzoru.
Kao što je djelomično učinjeno u dokumentu Antiqua et nova, enciklika vrlo jasno razgraničava ljudsku i umjetnu inteligenciju. Za Papu, ovdje moć ostaje isključivo vezana uz obradu podataka; a „takozvane umjetne inteligencije ne prolaze kroz iskustva, ne posjeduju tijelo, ne osjećaju radost ili bol, ne sazrijevaju kroz odnose, ne znaju iznutra što znače ljubav, rad, prijateljstvo ili odgovornost“ (br. 99). Mogu oponašati jezik, čak simulirati empatiju, ali ne razumiju ono što proizvode – nedostaje im afektivna, relacijska i duhovna perspektiva kroz koju čovjek raste u mudrosti. Valja stalno imati na umu ovu činjenicu: UI predstavlja emocionalnu pa čak duhovnu protezu mnogima danas. Stoga dokument s pravom ističe kako strojevi mogu učiti, ali ne mogu sazrijevati. Ovo poglavlje upozorava na ideologizaciju tehnoloških razvoja kroz pokrete kao što su transhumanizam i posthumanizam. Prvi put da jedan crkveni dokument u smislu enciklike spominje i obrazlaže te fenomene.
