Solidarnost kao put izlaska iz krize – Marijana Kompes

Emisiju na valovima HKR-a “Blago socijalnog nauka Crkve” srijedom u 16:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremila doc. dr. sc. Marijana Kompes s Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

foto: PIXABAY

Poslušajte emisiju

 
Socijalni nauk Crkve se od svojih početaka bavi različitim krizama koje pogađaju društvo, počevši od gospodarskih, političkih, globalnih i ekoloških pa sve do najnovije zdravstvene krize, te načelima daje orijentir za djelovanje. On se može sažeti riječima pape Franje koje je uputio početkom rujna ove godine u katehezi „Izliječiti svijet“, a glasi: iz krize se ne izlazi isti kao i prije krize. Iz krize izlazimo ili bolji ili gori nego što smo bili prije krize. Na nama je da odaberemo.

Na putu da bolji izađemo iz krize, papa navodi načelo solidarnosti. Solidarnost je danas put prema svijetu nakon pandemije, prema liječenju naših međuljudskih i društvenih bolesti. Upravo je solidarnost jedan od pojmova koji u vremenima krize osobito dolazi u prvi plan. Što solidarnost znači u svojoj biti?

Kao ilustraciju u spomenutoj katehezi, papa Franjo navodi srednjovjekovni izvještaj koji prikazuje što se događa kada nema solidarnosti, tzv. „babilonski sindrom“. On govori da za vrijeme gradnje kule, kada bi čovjek pao i umro, a kulu su gradili robovi, nitko nije rekao ništa. Ili bi se, u najboljem slučaju, reklo „jadan čovjek, bio je nesmotren i pao“. Nasuprot tome, ako bi cigla pala, svi su se žalili. I ako je netko bio kriv, bio bi kažnjen za to. Zašto? Jer je proizvodnja cigle bila skupa i za nju je trebalo vremena. Dakle, cigla je bila vrednija od ljudskog života. Papa kaže da se nažalost i danas može dogoditi nešto slično. Primjerice, kada padnu dionice na financijskom tržištu, to odmah vidimo u novinama, sve agencije izvještavaju o toj vijesti. A tisuće ljudi umire od gladi i siromaštva, dok nitko o tome ne govori.

Što bi dakle bila solidarnost? Prema papi Ivani Pavlu II, u socijalnoj enciklici „Socijalna skrb“ solidarnost nije „osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnja tolikih ljudi, bliskih ili udaljenih. Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, tj. za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni“ (SRS, 38).

Solidarnost, dakle, označava mnogo više od povremenih čina darežljivosti, kako ističe papa Franjo u „Evangelii gaudium“. Ona podrazumijeva suradnju u uklanjanju strukturnih uzroka krize kao i najjednostavnije svakidašnje geste solidarnosti, kojima odgovaramo na konkretne potrebe koje susrećemo (EG, 188).

U svojoj biti solidarnost obuhvaća te dvije važne dimenzije, kako individualnu tako i strukturalnu te njihovu uzajamnu povezanost. Zato je i socijalni etičar Oswald von Nell-Breuning usporedio značenje solidarnosti za jedno društvo sa stupovima gotičke katedrale za katedralu ili čelične konstrukcije za jedan neboder. Dakle, solidarnost je nosiva konstrukcija društva koja se ne sastoji samo u pomaganju drugima na individualnoj razini nego obuhvaća i pitanje pravednosti na strukturalnoj razini (KKC 1938-1948). Ona ne adresira samo posljedice nego i uzroke problema. Stoga solidarnost obnavlja zajedništvo u krizi po principu „svi za jednoga, jedan za sve“ s ciljem izgradnje općeg dobra a ne individualizma, a time i izlaska iz krize. Kao nosiva konstrukcija društva, solidarnost predstavlja društvenu snagu koja nosi društvo da nadvlada krizu i izađe iz nje bolje, a ne gore, u onoj mjeri u kojoj se konkretno živi.

Marijana Kompes je docentica socijalnog nauka Crkve na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču, Austrija. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju. Na Institutu za socijalnu etiku Sveučilišta u Beču radila je kao asistentica i zastupnica predstojnice Instituta.