Hrana kao neizostavno sredstvo za život i rast obitelji – Igor Jakobfi

Početkom ove godine papa Franjo je u jednoj od svojih kateheza istaknuo da je proždrljivost danas možda najopasniji porok. Hrana sve više prestaje biti sredstvo za život i razvoj te postaje kanal osobnog i socijalnog uništenja.

Neka o najizraženijih zastranjena u odnosu prema hrani su: oduzimanje socijalnog značaja objedu – jedemo u samoći ispred televizora ili mobitela; pretvaranje prehrane u uzročnika ozbiljnih bolesti poput anoreksije ili pretilosti – jedemo premalo ili previše; pretvaranje namirnica u sredstvo onečišćenja prirode – kupujemo prekomjerne količine prehrambenih proizvoda od kojih značajan dio završava u smeću jer je ostao nepojeden. Posljedično, bacanjem hrane, s jedne strane, nepravedno ju se otima iz ruku onih koji je nemaju te, s druge strane, izriče se duboka nezahvalnost, jer se ne vrjednuje žrtva, rad, prijevozna sredstva i troškovi energije koji su utrošeni da bi ju se postavilo na stol.

Odrekli smo se imena čovjek i uzeli drugo ime – potrošači.

Grijeh onih koji podlegnu pred kriškom kolača, ističe papa Franjo, sve u svemu, ne uzrokuje veliku štetu, ali ju međutim uzrokuje proždrljivost kojom smo se okomili na sva dobra Zemlje. Odrekli smo se imena čovjek i uzeli drugo ime – potrošači.

Naš izvanjski odnos prema hrani poprima mnogo dublji značaj, postaje simbol našeg moralnog i duhovnog stanja. Svojom proždrljivošću nasrćemo na sve, želimo zagospodariti svime te tako ugrožavamo budućnost svih. Međutim, niti nam je svijet darovan da ga iskorištavamo, već da ga čuvamo niti smo mi i naše društvo gotove stvarnosti, već smo u trajnom nastajanju.

Svakoga dana omogućeno nam je započeti iznova. Kada je riječ o hrani, obitelj je istovremeno prva žrtva naših pogrešnih stavova te prvo mjesto u kojemu nam je na izvanredan način omogućeno započeti iznova.

Između hrane i obitelji postoji duboka neraskidiva povezanost

U obitelji po prvi puta jedemo, usvajamo temeljne stavove o hrani te se s njom služimo na korist ili štetu vlastitog razvoja i razvoja bližnjih. Obiteljski stavovi i načini ophođenja prema hrani neposredno utječu na naše moralno i duhovno zdravlje.

U tom smislu, socijalni nauk Crkve uči da obitelji trebaju ponovno proći proces učenja korištenja i uživanja u hrani kao sredstva darovanog za razvoj osobnog i općeg dobra svih. U odnosu na naš današnji kontekst na tom putu poseban naglasak trebali bi staviti na tri područja: na obiteljski uzgoj i darivanje hrane te obiteljsku molitvu prije i poslije jela.

U socijalnoj enciklici Laudato Si’ papa Franjo nas uči da su obrada zemlje, sijanje sjemena i žetva aktivnosti prožete posebnom milošću. Obiteljsko iskustvo zajedničkog njegovanja vrta ili uzgoja domaćih životinja ima snažan odgojni učinak u odnosu na razvoj ljubavi prema prirodi te dubljem razumijevanju marljivosti i radišnosti, a napose u njihovoj socijalnoj dimenziji. Na taj način ne uljepšava se samo okolina, nego se i njeguje dublja povezanost unutar obitelji te odnos sa Stvoriteljem i njegovim stvorenjima.

Molitvom prije i poslije jela obitelj samu sebe snažno podučava i odgaja u vjeri, svjedoči o svojoj zahvalnosti u odnosu na Božju providnost te izriče skrb za sve bližnje i njihove materijalne i duhovne potrebe

Prilikom posjeta Sjedinjenim Američkim Državama 1979. godine sveti papa Ivan Pavao II. istaknuo je da su siromašni ljudi širom svijeta naša braća i sestre po Kristu. Zbog toga se nikada ne smijemo zadovoljiti s tim da im dajemo samo mrvice koje su ostale nakon naše gozbe te da uvijek moramo odvojiti od svojega izobilja i pomoći im te se prema njima odnositi kao prema gostima za svojim obiteljskim stolom. U tom smislu, pomoći siromašnom susjedu ili pak iskustvo obiteljskog volontiranja u humanitarnoj udruzi jest izričaj spremnosti na žrtvu za drugoga i svijesti o socijalnoj dimenziji privatnog vlasništva.

Papa Benedikt XVI. je 2011. godine na Općoj audijenciji istaknuo da je obitelj prva škola molitve. U njoj djeca, zahvaljujući pouci i primjeru roditelja, uče doživljavati osjećaj za Boga te živjeti u ozračju označenom Božjom prisutnošću.

Ivan Pavao II. uči da obitelj svoju molitvu treba tako oblikovati da po njoj izrazi svoje specifično opće dobro. U tom smislu, hrana je neizostavni sadržaj općeg dobra svake obitelji.

Molitvom prije i poslije jela obitelj samu sebe snažno podučava i odgaja u vjeri, svjedoči o svojoj zahvalnosti u odnosu na Božju providnost te izriče skrb za sve bližnje i njihove materijalne i duhovne potrebe. Obiteljski objed postaje tako milosni trenutak okupljanja i intenzivnog duhovnog života kućne Crkve svjesne da je hrana blagoslov te okupljene u zajedništvu s Bogom, bližnjima i prirodom.

Koliko će uistinu naše kršćanske obitelji postati kućne Crkve okupljene oko obiteljskoga stola ne ovisi ni o čemu drugom do li o njima samima.

Dr. Igor Jakobfi, profesor na katedri moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.