Hrana kao bitan čimbenik ostvarenja državnog suvereniteta – Igor Jakobfi

Prema Ustavu Republike Hrvatske suverenost je bitno obilježje hrvatske državnosti.

Suverenitet je pojam koji označava vrhovnu i konačnu političku vlast, iznad koje, u pogledu donošenja i provođenja političkih odluka, nema više vlasti. Ipak državni suverenitet nije neograničen. Osim načela diobe vlasti, ljudskih prava, a napose manjinskih, na suverenitet značajno utječe činjenica da su sve države dio velike međunarodne zajednice.

Neke su zatvorenije, a neke su otvorenije i aktivne su članice naddržavnih institucija i organizacija kao što su Europska unija, NATO ili Ujedinjeni narodi. Također, globalizacijski trendovi značajno utječu na smanjenje suverenosti današnjih država.

Za razumjeti je da je suverenitet izraženiji u diktatorskim i zatvorenijim državama, poput Sjeverne Koreje, a slabiji u demokratskim i otvorenijim, poput Republike Hrvatske.

Nimalo ne izražavajući želju za zatvorenom i za ostatak svijeta nezainteresiranom Hrvatskom, ne možemo si ne postaviti pitanje o procesu smanjenja njezinog suvereniteta, napose na području hrane kao temeljnog materijalnog životnog preduvjeta svih građana. Prehrambena suverenost odnosi se na pravo lokalnih zajednica i države da kontroliraju vlastiti prehrambeni sustav, uključujući način proizvodnje, distribucije i konzumacije hrane.

Da je riječ o ozbiljnom i vrlo kompleksnom izazovu govori i podatak da je u mjesecu listopadu u Zagrebu održan Agro Summit 2024. pod naslovom „Prehrambena suverenost“.

Hrana je bitan i neizostavna sadržaj općeg dobra.

Prema riječima sudionika Summita, ova tema u Hrvatskoj postaje sve važnija zbog globalizacije i ovisnosti o uvozu hrane, što često stavlja lokalne poljoprivrednike u nepovoljan položaj. Važno je istaknuti kako ovaj Summit nije jedina javna rasprava o izazovima prehrambene suverenosti. Posljednjih godina, na mnogim gospodarskim i političkim razinama, učinjeno je mnogo analiza i sastavljeno je mnogo prijedloga strategija razvoja prehrambene proizvodnje u Hrvatskoj.

Razlog zašto one do sada nisu urodile plodom ne leži u njihovoj kvaliteti, već u prirodi samoga problema.

Hrana je bitan i neizostavna sadržaj općeg dobra. U tom smislu pitanja prehrambenog suvereniteta nisu tehničke, već etičke naravi. Posljedično ni rješenja ne mogu biti tek puko donošenje strategija i promjene zakona, potrebno je mnogo više.

Nijedno zakonodavstvo ne može samo po sebi raspršiti strahove, predrasude, oholost i egoizam koji priječe uspostavu bratskog društva. Takva se ponašanja mogu prevladati samo s ljubavlju. Potrebna je duboka etička promjena.

Riječ je o promjeni koja, u svjetlu socijalnog nauka Crkve, napose zahtjeva dvoje, promjenu općeprihvaćenih vrijednosti u društvu te strpljivost.

Promjenom napose treba bit obuhvaćeno nadilaženje isključivog prodajno-potrošačkog mentaliteta. Premda kupoprodaja sama po sebi nije nešto negativno, pogrešno je misliti da jedno društvo može dugoročno postojati na održiv način ukoliko je oslonjeno samo na prodaju i potrošnju, a napose ako to u najvećoj mjeri pretpostavlja strane proizvode.

U tom smislu, u svijesti hrvatskih građana prvo je potrebno vratiti vrijednost i dostojanstvo domaće poljoprivredne proizvodnje i prerađivačke industrije. To međutim nije moguće učiniti odjednom. Više nego očekivati brze i sveobuhvatne rezultate, potrebno je strpljivo i ustrajno započinjati procese. Također, nije moguće odjednom promijeniti čitavo društvo i cijeli državni sustav, s promjenama je potrebno započeti od najnižih razina, poput obitelji, škole i župe.

Potrebna je duboka etička promjena.

U obitelji je potrebno vratiti običaj uzgoja i prerade voća, povrća i mesa, to jest nadići stav kako su trgovina i restorani jedini isključivi izvori hrane. Pohvalno je vidjeti da obitelji, pa čak i gradske, imaju vlastiti vrt, pa makar i malen na terasi stana te da se svi članovi skrbe o njemu i sudjeluju u pripremanju obroka i zimnice.

Potrebno je, također, iskoristi i odgojne potencijale školskog sustava. Osnovnoškolske i srednjoškolske učeničke zadruge izvrsni su primjeri dobre odgojne prakse. U njima učenici u suradnji sa svojim učiteljima uzgajaju hranu te ju konzumiraju u okviru školskih obroka.

Kako je riječ o socijalnom pitanju, ni u kom slučaju se ne smije zapostaviti evangelizacijska odgovornost Crkve. U tom smislu važno je istaknuti da je u svibnju ove godine, u okviru proslave svetog Izidora, održano Prvo hodočašće i susret poljodjelaca u Svetištu Gospe Šumanovačke.

Hodočašće je održano na nakanu vraćanja dostojanstva selu, poštivanja života ljudi na selu i shvaćanju važnosti poljoprivrednih djelatnosti za čitavo hrvatsko društvo.

Koliko će uistinu Hrvatska biti prehrambeno suverena, a prema tome i država u punom smislu te riječi, u značajnoj mjeri ovisi o svijesti i stilu života svih njezinih građana da je proizvodnja hrane primarna i neizostavna djelatnost u kojoj imaju obvezu sudjelovati svi.

Dr. Igor Jakobfi, profesor na katedri moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.