Jubilej je navještaj onoga što još nije ostvareno, ali se treba dogoditi – Jerko Valković

Kako je u svibnju ove godine najavio u buli „Spes Non Confundit“ (Nada ne razočarava), papa Franjo će na Badnjak ove godine, otvaranjem svetih vrata na bazilici sv. Petra u Rimu, službeno otvoriti Jubilarnu godinu, 2025. Nekoliko dana kasnije, posljednje nedjelje ove godine, 29. prosinca, dijecezanski biskupi širom svijeta slavit će euharistiju u katedralama i konkatedralama te će tim činom svečano otvoriti Jubilarne godine po partikularnim crkvama.

Duboki razlog nade vjernik otkriva u Božjoj riječi, ali isto tako nada se otkriva i u znakovima vremena jer je ona već u svijetu na različite načine prisutna.

Vjerujem da se mnogi prisjećaju proslave Velikog jubileja, 2000. godine kada je – kako je to više puta znao ponoviti papa Ivan Pavao II. – prijeđen prag između drugog i trećeg tisutljeća i Crkva je zakoračila u nova vremena. Dvije godine nakon što je postao rimski biskup, papa Franjo je 2015. proglasio izvanrednu Svetu godinu (Godinu milosrđa) kako bi omogućilo dublje doživaljanje „lica Božjeg milosrđa“, te temeljne poruke Evanđelja.

Sveta godina

Jubilarne godine imaju svoju višestoljetnu povijest. Prvi takav jubilej proglasio je papa Bonifacije VIII. 1300. godine. Po njegovoj zamisli Sveta se godina trebala ponavljati svakih 100 godina. Međutim, ubrzo će papa Klement VI. odrediti da se ona slavi svakih pedeset, a potom papa Urban VI. započinje slaviti svete godine svakih trideset godina. Ali, i ta se praksa ubrzo promijenila tako da papa Pavao II., 1470. određuje da se Sveta godina slavi svakih 25 godina. Ta je praksa ostala sve do naših dana iako treba napomenuti da u posebnim prilikama papa može proglasiti izvanrednu svetu godinu.

U središtu Jubilejske godine 2025., je kršćanska poruka nade.

U središtu Jubilejske godine 2025., je kršćanska poruka nade. Papa želi da ta godina bude posebni poziv i prigoda da se – posebno u ovim vremenima često puta označenim beznađem i strahom od onoga što dolazi – na jedan novi, intenzivniji način živi nada.

Duboki razlog nade vjernik otkriva u Božjoj riječi, ali isto tako nada se otkriva i u znakovima vremena jer je ona već u svijetu na različite načine prisutna. Kako bi se to moglo ostvariti, papa ponavlja poziv Drugog vatikanskog koncila na čitanje znakova vremena. Za Crkvu je to od velikoga značenja jer tek prepoznavajući znakove vremena ona se može suočavati i odgovarati na duboka pitanja koje današnji čovjek u sebi nosi.

Čitati znakove vremena ne znači samo uočavati i upućivati na negativne ili problematične pojave ili događaje. Štoviše, papa Franjo govori o potrebi prepoznavanja ogromne dobrote prisutne u našem svijetu: „znakovi vremena, među kojima je i čežnja ljudskih srca u potrebi za Božjom spasiteljskom prisutnošću, trebaju postati znakovi nade.“

Zanimljivo je zapaziti da su ti znakovi usko povezani upravo sa socijalnim djelovanjem Crkve – bilo da je riječ o nečemu što je već ostvareno ili je riječ o zadaći koju Crkva tek treba ostvariti.

Koji su neki od konkretnih znakova nade?

Među njima na prvom mjestu ističe se želja za mirom. Ta je želja – unatoč aktualnim sukobima i ratovima – živo prisutna u našem svijetu. A potreba za mirom predstavlja izazov za svakoga od nas jer nas usmjerava na djelovanje i bzahtijeva poduzimanje konkretnih koraka.

Više od pitanja velikodušnosti, ovo je pitanje pravde.

U buli „Nada ne razočarava“ papa Franjo potiče na vršenje konkretnih djela milosrđa koja će – baš kao što su pozivali starozavjetni proroci – postati put oslobođenja od raznih oblika ropstva. A oslobođenje od bilo kojeg oblika ropstva je od velike važnosti jer takvo oslobođenje omogućava nove početke. Nije riječ samo o zarobljenosti i oslobođenju pojedinaca već papa ima u vidu i narode koji su i danas žrtve različitih zarobljenosti.

Na tom tragu posebni je poziv upućen bogatim nacijama. Papa kaže: „Tražim od njih da priznaju težinu tolikih svojih prošlih odluka i da odluče oprostiti dugove državama koje ih nikada neće moći otplatiti.“

I onda, gotovo iznenađujuće, papa zaključuje: „Više od pitanja velikodušnosti, ovo je pitanje pravde.“

Tu tvrdnju temelji pozivajući se na biblijsku misao prema kojoj zemaljska dobra nisu namijenjena samo nekim privilegiranim osobama, nekim grupama ili narodima, već svima. Naime, zemlja i sve ono što ona sadrži postoji ne zato da bi postalo sredstvo bogaćenja i uživanja samo pojedinaca ili grupa već bi to trebalo biti na usluzi/korist svima.

I zato papa Franjo kaže da ako doista želimo pripremiti put do mira u našem svijetu, treba se posvetiti ispravljanju uzroka nepravde, podmirivanju nepravednih i neplativih dugova i nahraniti gladne. Naime, takvi dugovi veoma opterećuju posebno siromašne zemlje stvarajući krizu i lišavajući milione ljudi dostojnog života u budućnosti. Zapravo, takvi dugovi predstavljaju jednu modernu formu ropstva.

Treba se posvetiti ispravljanju uzroka nepravde, podmirivanju nepravednih i neplativih dugova i nahraniti gladne.

Nitko ne može nastanjivati ovu zemlju ako zna da su oko njega milijuni braće i sestara koji trpe zbog gladi te su izloženi isključivosti i ranjivosti. U vidu odjelotvorenja toga poziva, Papa poziva na stvaranje međunarodnog mehanizma koji će biti utemeljen na solidarnosti. U protivnom, prevladava logika – neka se spasi tko može… a na propast su uvijek osuđeni oni slabiji!

Treba spomenuti da je sličan poziv, uoči proslave Velikoga jubileja, 2000 godine., bio uputio i papa Ivan Pavao II.

Možda može izgledati da je traženje oprosta ili umanjenje dugova onima koji su zaduženi, gotovo utopija. I doista, imajući u vidu sadašnju situaciju teško se može očekivati da će se taj problem riješiti u kratkom vremenu. Međutim, i sam Jubilej je navještaj onoga što još nije ostvareno, ali se – poput jutra koje navješta dolazak novoga dana – treba dogoditi. Štoviše, kroz sam navještaj ili poziv na ostvarenje nečega što izgleda daleko, ono se počinje događati.

Nije li, uostalom, i poziv pape Franje na ostvarenje socijalnoga bratstva – u enciklici „Fratelli tutti“, navještaj nečega što stoji pred čovječanstvom kao zadaća čije ostvarenje tek prethodi?

Jerko Valković

Jerko Valković, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U siječnju 2003. branio je doktorsku radnju pod naslovom „Etika u promidžbi“.