LAV XIII.
(20. veljače 1878. – 20. srpnja 1903.)

Nasljednik pape Pia IX. nastojao je oko otvaranja Vatikana i Crkve modernome svijetu. Za njegova pontifikata uspostavljena su nova diplomatska predstavništva kod Sv.Stolice. U nizu enciklika (1881.,1885.,1888.,1890.) razvio je ideju o kršćanskoj državi. Značajnije su enciklike “Aeterni Patris” (1879.), o tomističkoj teologiji kao osnovici kršćanske teologije, te “Providentissimus Deus” (1893.) koja je dala nov zamah razvoju biblijskih znanosti. Godine 1881. otvorio je učenjacima Vatikanski arhiv, koji je uz biblioteku postao središtem povijesnog istraživanja od međunarodnog značaja. Godine 1890. posjetio ga je njemački car Wilhelm II., a kao rezultat njihova razgovora o teškim socijalno- političkim problemima nastala je “Rerum novarum”, “Velika povelja” katoličke socijalne misli, odnosno prva u nizu socijalnih enciklika (1891.). Također je intervenirao u crkveno-političke sporove u pojedinim zemljama, te je u njegovo vrijeme okončan i “Kulturkampf” u Njemačkoj. Pred smrt 1903. imenovao je Biblijsku komisiju za nadzor rada katoličkih egzegeta.

[Povratak na vrh stranice]

PIO XI.
(6. veljače 1922. – 10. veljače 1939.)

Program svoga pontifikata nagovijestio je enciklikom “Ubi arcano” (1922.): “Pax Christi in regno Christi”. Godine 1925. uveo je blagdan Krista Kralja, a također je 1925. i 1933. godinu slavio kao svete godine pod geslom “Krist mora vladati” (1 Kor 15,25). Godine 1925. dao je i konačan oblik Katoličkoj akciji. Podupirao je razvoj “teologije laikata” u smislu suodgovornosti laika u Crkvi, i misijski rad. S talijanskom je vladom 1929. uspješno sklopio Lateranske ugovore, a sklopio je i niz konkordata s drugim europskim državama. Prigodom četrdesete obljetnice enciklike “Rerum novarum” izdao je veliku encikliku pod nazivom “Quadragesimo anno” (1931.) o kršćanskom društvenom poretku, koja je i danas aktualna i vrijedna proučavanja. Iste je godine enciklikom “Non abbiamo bisogno” osudio presizanja talijanskog fašizma, a 1937. je enciklikama “Mit brennender Sorge” i “Divini redemptoris” osudio prvenstveno njemački nacionalsocijalizam, a zatim ateistički komunizam. Umro je uoči rata 1939.

[Povratak na vrh stranice]

PIO XII.
(2. ožujka 1939. – 9. listopada 1958.)

Poznat kao “papa Pacelli” uzeo je za geslo “Mir je djelo pravde”. U nastupnoj enciklici “Summi pontificatus” (1939.) također je progovorio o socijalnim i političkim prilikama ondašnje Europe, no njegov su pontifikat obilježili brojni govori i radio-poruke, u kojima je njegovo zalaganje za pravedan međunarodni pravni i socijalni poredak naročito došlo do izražaja (1939., 1941., 1942., 1944., 1945., 1946., 1952., 1953., 1955. ) Iako je u vihoru rata ostao neutralan, ipak je neprestano apelirao na savjest zaraćenih strana, te je pomagao preko “Caritasa”. Od enciklika valja spomenuti “Mystici Corporis Christi” (1943.), o novom shvaćanju Crkve kao mističnog tijela Kristova, zatim biblijsku encikliku “Divino afflante Spiritu” (1943.) o nadahnuću Sv.Pisma i liturgijsku encikliku “Mediator Dei” (1947.) kojom je na neki način već pripremao kasnije liturgijske reforme. Iz 1950.godine značajna je enciklika “Humani generis”, te proglašenje dogme o Uznesenju Marijinu ex cathedra. Posljednje je godine njegova pontifikata obilježila bolest.

[Povratak na vrh stranice]

IVAN XXIII.
(28. listopada 1958. – 3. lipnja 1963.)

Kao rimski biskup sazvao je 1960. Rimsku dijecezansku sinodu, a kao pastir sveopće Crkve 1962. godine 21. ekumenski, odnosno II. vatikanski sabor. Taj je sabor, pod geslom “aggiornamenta” (posuvremenjenja) čitave Crkve, bio presudan korak u otvaranju Crkve suvremenom svijetu. Papa, koji je ostao zapamćen kao “Ivan Dobri” ili “Otac siromaha”, zbog svoje izrazite brige za običan puk, nastojao je i oko decentralizacije crkvene vlasti, oko inkulturacije kršćanske poruke i ekumenskog pokreta. Osnovao je u tom smislu i Sekretarijat za promicanje jedinstva. Od enciklika značajne su: socijalna “Mater et Magistra” (1961.), prigodom 70. obljetnice enciklike “Rerum novarum” i mirovna “Pacem in terris” koju je izdao malo prije smrti (1963.). U prvoj je progovorio o suvremenom razvoju socijalnog pitanja kojeg je valjalo uskladiti s kršćanskim načelima, a u drugoj o miru u svijetu kojeg bi trebalo utemeljiti na istini, pravednosti, ljubavi i slobodi.

[Povratak na vrh stranice]

DRUGI VATIKANSKI SABOR
(1962. – 1965.)

Drugi vatikanski koncil događaj je koji označava prekretnicu u životu Crkve i zasigurno je najznačajniji događaj u njenoj novijoj povijesti. Njegov značaj i njegovi dometi još se ne mogu u potpunosti ocijeniti, jer se ideje i smjernice koje je zacrtao Koncil još uvijek ostvaruju i traže se načini za njihovu realizaciju. Koncil je, uz to što je neizmjerno značajan za život suvremene Crkve, ujedno i višestruko zanimljiv. Od samoga početka Koncil daje jasno svjedočanstvo o prisutnosti Duha Svetoga u Crkvi. Kad je papa Ivan XXIII. najavio Koncil, to je bilo prvorazredno iznenađenje, a izazvalo je i nemalu nevjericu, jer mnogi su sumnjali da je Papa u mogućnosti realizirati taj projekt. No, tri godine nakon najave Koncil 11. listopada 1962. svečano otpočinje s radom. Vrijeme održavanja Koncila vrijeme je velikog poratnog razvoja i optimizma. Tim je optimizmom nošen i sam Koncil. Koncil je donio 16 dokumenata kao smjerokaze za snalaženje Crkve u suvremenom svijetu. Bez poznavanja Drugog vatikanskog koncila, njegova duha, misli i ideja koje je iznjedrio, gotovo je nemoguće razumjeti suvremenu Crkvu i njeno djelovanje.

Za naš kut gledanja važno je istaknuti dva koncilska dokumenta: Deklaraciju “Dignitatis humanae” o vjerskoj slobodi (DH), te Pastoralnu konstituciju o Crvki u suvremenom svijetu “Gaudium et Spes” (GS). U “Dignitatis humanae” jasno je naznačeno da svaki čovjek ima pravo na vjersku slobodu (usp. DH, br. 2), no ta je sloboda ograničena slobodom drugih ljudi i moralnom obvezom da se u realizaciji svoje slobode osvrćemo i na prava i slobodu drugih (usp. DH, br. 7). Pastoralna konstitucija “Gaudium et Spes” opsežan je i značajan dokument. Koncilski su se Oci pokušali ovim dokumentom odrediti prema suvremenom svijetu, vrednujući pozitivna dostignuća u svijetu i upozoravajući na opasnosti s kojima je suvremeni svijet suočen. Tim dokumentom Crkva se odvažno odlučila preuzeti dio suodgovornosti za stanje u suvremenom svijetu, pozivajući sve, a napose kršćane da se založe za izgradnju i dovršenje ovoga svijeta (usp. GS, br. 93).

[Povratak na vrh stranice]

PAVAO VI.
( 21. lipnja 1963. – 6. kolovoza 1978.)

Naslijedio je svoga prethodnika usred II.vatikanskog koncila, kojeg je i uspješno priveo kraju. Osim govora obojenih socijalnom tematikom (1965.,1966., 1969.), važne su nam njegove dvije socijalne enciklike : “Populorum progressio” i “Octogesima adveniens” koja je izdana 1971.godine povodom 80. obljetnice enciklike “Rerum novarum”. U prvoj je govorio o razvitku naroda, a u drugoj, koju je posvetio kardinalu Mauriceu Royu, predsjedniku Vijeća za laike i papinske komisije “Pravda i mir”, je stavio naglasak na različite nove socijalne probleme. Značajna je i njegova enciklika “Evangelii nuntiandi”(1975.) o evangelizaciji u suvremenom svijetu. Zalagao se za izgradnju “civilizacije ljubavi”, te je također nastojao oko ekumenskog dijaloga sa odijeljenim istočnim i zapadnim crkvama. U tom pogledu značajno je njegovo putovanje u Svetu zemlju 1964. prigodom koje se susreo s ekumenskim patrijarhom Atenagorom, a kojeg je potonji uzvratio 1967. u Vatikanu.

[Povratak na vrh stranice]

IVAN PAVAO II.
(16. listopada 1978. – 2. travnja 2005.)

Karol Wojtyla, prvi papa Slaven, rođen je 18.svibnja 1920.godine na jugu Poljske. Izabran je za papu nakon kratkog pontifikata pape Ivana Pavla I. (26.kolovoza – 28.rujna 1978.), od svega 33 dana. On je neumorni papa koji puno putuje, ali koji i na poseban način skrbi za siromašne. To je uočljivo već kod njegove prve enciklike “Redemptor hominis” (1979.) u kojoj u centar svog razmatranja stavlja čovjeka kao osobu i subjekt, naglašavajući pritom i potrebu ljudske solidarnosti. U enciklici “Dives in misericordia” govori o milosrđu koje nadopunjuje i ispravlja pravdu, no njegova je prva izričito socijalna enciklika “Laborem exercens”, izdana 1981. povodom devedesete obljetnice enciklike “Rerum novarum”, u kojoj kao ključ socijalnog pitanja navodi rad, te donosi jednu “duhovnost” rada. Godine 1987. izdao je i drugu pod imenom “Sollicitudo rei socialis” gdje, konstatirajući pogoršenje situacije na socijalnom planu, među ostalim progovara o “strukturama grijeha”, ali i o potrebitoj “povlaštenoj ljubavi za siromašne”, te nastoji definirati pravu narav socijalnog nauka Crkve. I konačno, prigodom stote obljetnice prve socijalne enciklike Lava XIII. “Rerum novarum” (1891.) izdao je 1991. encikliku “Centesimus annus”, koja je svojevrstan poziv kapitalističkim zemljama da počnu ozbiljnije rješavati problem siromaštva u svijetu.

[Povratak na vrh stranice]