Sažeci dokumenata
|
Lav XIII. Prvi socijalni dokument počinje riječima: “Među narodima je pokrenuta težnja za nečim novim, koja već odavna drži svijet u gibanju. Ta je želja za promjenama morala naravnom dosljednošću s vremenom prijeći s političkog na srodno gospodarsko područje” (RN, br. 1). Razlog objavljivanja enciklike je stanje radnika, tj. radničko pitanje: “Doista, nečuveni napredak industrije i znanosti, promjena odnosa između poslodavaca i radnika, bogatstvo nagomilano u rukama nekolicine i siromaštvo velikog mnoštva, porast samosvijesti u radnika i potrebe međusobne povezanosti, osim toga pad ćudoređa, prouzročili su provalu sukoba” (RN, br. 1). Radnici su “prepušteni i nečovječnosti poslodavaca i neobuzdanoj konkurenciji” (RN, br. 2). Već na samom početku Papa piše da je socijalizam krivi lijek (usp. RN, br. 3-12). Zašto Crkve? Papa ima pred očima kršćansko društvo. Od Crkve se očekuje da pripomogne naukom moralnih načela i socijalnim radom. Veoma je važno što Lav XIII. naglašava ulogu države protiv liberalističkog načela (Laisser faire – laisser passer) prema kojemu država treba braniti postojeći poredak i privatno vlasništvo a ne smije se uplitati u socijalno pitanje. Papa se zauzima za državne socijalne mjere i socijalno zakonodavstvo u korist siromašnih radnika (usp. RN, br. 29).
U dokumentu se odbacuju i socijalizam i liberalni kapitalizam. Prema nekima ideje iznesene u “Quadragesimo anno” kao da otvaraju neki “treći put”. Tu se misli prije svega na “solidarizam” Heinricha Pescha (1854.-1926.), kao različit od kapitalizma i socijalizma. U enciklici se ne upotrebljava naziv solidarizam. Dodatna zabuna proizlazi iz toga što se upotrebljava naziv posredna tijela (corpora intermedia) između pojedinca i vrhovne gospodarske i političke vlasti. Važno je uočiti slijedeće pojmove: Enciklika traži obnovu struktura i mentaliteta. Osobito je za nas zanimljiv poziv na ćudorednu obnovu (usp. QA, br. 127-129) i obnovu gospodarskog života u kršćanskom duhu (usp. QA, br. 135). Pio XII. U ovoj važnoj poruci na 50-u obljetnicu Rerum novarum i 10-u obljetnicu Quadragesimo anno, Pio XII. kratko donosi glavne ideje obiju enciklika. Koja je nadležnost Crkve u socijalnom pitanju? Zadaća Crkve nije u odnosu na čisto praktičnu, tehničku stranu društvenog poretka. Ona želi reći autoritativnu riječ “na onoj strani društvenog poretka gdje on dodiruje i prelazi na ćudoredno područje” (str. 81). Svjestan da se nalazi u ratu, Pio XII. svraća pozornost na tri osnovne vrednote socijalnog i gospodarskog života: upotrebu materijalnih dobara, rad i obitelj. Naglašava se pravo na privatno vlasništvo koje je usmjereno na opće dobro, tj. promatra se pod vidom opće namjene dobara. Privatno vlasništvo je potrebno obitelji zbog njezine neovisnosti. U pravilu “samo ona stabilnost koja se osniva na vlastitom posjedu čini obitelj najsavršenijom i najplodnijom životnom stanicom društva, jer svojom proširenom vezom sjajno spaja sadašnje i buduće generacije” (str. 87). Papa je u nadolazećem socijalizmu i u društvenom vlasništvu gledao opasnost za neovisnost obitelji.
Enciklika se sastoji od četiri dijela koji nose slijedeće naslove: U prvom dijelu Papa analizira prijašnje enciklike “Rerum novarum” (kojoj je tada 70. obljetnica) i “Quadragesimo anno” (30. obljetnica) i dokumente Pija XII. ne bi li, svjestan velikih promjena nakon II. svjetskog rata, u novonastalim prilikama potvrdio i potanje razložio nauk svojih predšasnika, ali i odredio crkveno naučavanje o novim važnim suvremenim pitanjima. Ivan XXIII. uočava promjene: U drugom dijelu “Mater et Magistra” ističe se privatna inicijativa, ali i socijalna komponenta gospodarstva i potreba državne intervencije u gospodarstvu. Posebno je istaknuto da bi se država, pri vršenju svoje uloge (MM, br. 51-58), trebala osloniti na načelo supsidijarnosti (“načelo pripomoćne službe”, QA, 81) koje je izloženo u enciklici “Quadragesimo anno”. K tomu je u Enciklici istaknuta “socijalizacija života”, što je novost jer socijalizacija ulazi u službeni govor Crkve (MM, br. 60-61). Govori se i o privatnom vlasništvu, ali i o njegovoj socijalnoj ulozi i o odnosu privatnog prema općem dobru (MM, br. 119-120). U trećem dijelu se govori o novim oblicima socijalnog pitanja. Novi problemi su: U četvrtom dijelu enciklike govori se o tome kako zajednički život treba biti obnovljen u istini, pravdi i ljubavi (MM, br. 212-264). U okviru toga posebno se progovara o trajnoj aktualnosti katoličkog društvenog nauka (MM, br.218-221) i ističe njegovo temeljno načelo: dostojanstvo ljudske osobe (MM, br. 219-220). Naglašava se i važnost proučavanja i poučavanja tj. upoznavanja socijalnog nauka Crkve (MM, br. 222-225), ali i odgoja u njemu da se ne bi ostalo samo na njegovu izlaganju nego da se i provodi u život (MM, br. 226-230). Za to je pak potrebna suradnja vjernika koji bi načela socijalnog nauka Crkve trebali prvi, u svojem laičkom apostolatu, provoditi u život (MM, br. 231-235). Metodološki gledano, socijalni nauk Crkve bi se provodio u djelo kroz ova tri stupnja: Ivan XXIII. Enciklika “Mir na zemlji” na poseban način je posvećena ljudskim pravima , te donosi katalog ljudskih prava. U dokumentu se raspravlja o: Da bi se postigao željeni mir potrebno je osigurati ljudska prava. Posebno se dotiču: Nakon toga se govori o dužnostima (PT, br. 28-45), budući da postoji neraskidiv odnos prava i dužnosti. Tu se progovara o potrebi uzajamne suradnje među ljudima, o odgovornosti, a u argumentaciju se uvodi pojam “znakovi vremena” što je novost enciklike. Spominju se slijedeći znakovi vremena: uspon radničke klase, svijest o dostojanstvu žene, jednakost među narodima, popis osnovnih čovjekovih prava, ustav za svaku pojedinu državu, odnosi građana i državnih rukovodilaca i osnivanje Organizacije UN koje je znak vremena u smislu stvaranja jedne svjetske vlasti koja bi članicama ostavljala po načelu supsidijarnosti potrebnu autonomiju. Enciklika govori i o dužnostima sudjelovanja u javnom životu (PT br. 146) u nizu pastirskih upozorenja koje donosi na smom kraju. “Mir na zemlji” (Pacem in Terris) je velikim dijelom naznačila ono što će se događati na II. vatikanskom koncilu. Drugi vatikanski sabor Dokument je podijeljen u dva dijela, koji su sastavljeni od po nekoliko poglavlja. U uvodnom dijelu saborski Oci konstatiraju kako je dužnost Crkve da u svako vrijeme ispituje “znakove vremena” kako bi mogla izvršiti svoju zadaću (usp. GS, br.4). Registriraju promjenu mentaliteta u društvu koji, posebno kod mladih, dovodi u pitanje tradicionalne vrednote (usp. GS, br. 7). Također uočavaju neuravnoteženost suvremenog svijeta i povezuju je s neuravnoteženošću “kojoj se korijen krije u čovjekovu srcu” (GS, br. 10). Nakana koncila bila je da sagleda stvarnost suvremenog svijeta i da se u odnosu spram njega kršćanski odredi. I. DIO I. GLAVA U prvoj glavi ovog dokumenta Koncilski Oci jasno ističu da je čovjek i njegovo dostojanstvo temelj na kojemu Crkva gradi svoj odnos prema socijalnoj stvarnosti. Naravno, čovjeku to dostojanstvo izvire iz njegove sličnosti s Bogom. Bog je u čovjekovu srcu, u savjesti upisao zakon po kojemu će čovjeku suditi. Taj moralni zakon kojega čovjek po savjesti može razabrati, nit je vodilja u životu svakog čovjeka, pa se svaki čovjek osobno treba truditi njegovati svoju savjest (usp. GS, br. 16). U brojevima 19-21 raspravlja se o ateizmu, te o stavu Crkve prema njemu. Naglašava se da se pod ateizmom misle razne stvarnosti, no za pojavu tog fenomena, ma što se pod njim mislilo, odgovorni su i vjernici, jer ponekad svojim životom “pravo lice Boga i religije prije zaklanjaju nego otkrivaju” (GS, br. 19). II. GLAVA Na poseban način Koncil naglašava jednakost svih ljudi, osobito žena u društvu, te potrebu socijalne pravde, jer uočava prevelike nejednakosti među članovima i narodima pojedine i cjelokupne ljudske zajednice (usp. GS, br. 29). Snažan naglasak Koncil stavlja na sveobuhvatnu potrebu ozbiljnog pristupa odgoju mladih kako bi oni mogli izrasti u izgrađene ličnosti, muževe i žene “jer upravo takve potrebuje naše doba” (usp. DS, br. 31). III. GLAVA IV. GLAVA Crkvena misija prije svega je religioznog karaktera. Crkva nije vezana ni uz koji politički ili kulturalni sustav. Ona jednostavno želi biti na korist svih i svima služiti, bez obzira na političke sustave. No, njena služba jest naglašavanje prava i dostojanstva ljudske osobe, te promicanje općeg dobra i ista će promicati u svim društvima (usp. GS, br. 42). Oci opominju one koji olako zanemaruju sadašnji život, očekujući budući, kao i one koji se previše oslanjaju samo na sadašnji. I jedni i drugi su u zabludi. Posebnu odgovornost imaju kršćani, koji iz ljubavi prema bližnjem i Bogu, ne mogu zanemariti svoje vremenite dužnosti (usp. GS, br. 43). DRUGI DIO Drugi dio ovog značajnog dokumenta za nas je još i važniji od prvoga, jer se u njemu raspravlja o “nekim gorućim problemima” koji tište ovaj svijet. Crkva se u odnosu na njih pokušala odrediti na Koncilu. U kratkom pregledu naglasit ćemo bitne točke na koje su se Koncilski Oci osvrnuli i rješenja koja su ponudili kršćanima i svim ljudima dobre volje. I. GLAVA Rađanje i odgoj djece kruna su bračne ljubavi, koja zbog zahtjevnosti toga poziva zahtijeva punu vjernost bračnih drugova (usp. GS, br. 48). Djeca su dakako kruna braka, no “brak nije ustanovljen samo za rađanje djece”, već je prije svega nerazrješiva zajednica i zajedništvo dviju osoba (usp. GS, br. 50). II. GLAVA Kada je riječ o odnosu Evanđelja i kulture, Koncilski Oci ukazuju na činjenicu da je Bog, objavljujući se svome narodu poštivao kulturalne razlike određenih vremena i objavljivao se uvijek u ljudima određenog doba primjerenim i razumljivim kategorijama (usp. GS, br. 58). Crkva je također koristila različite tekovine kultura kroz povijest trudeći se prenijeti poruku Evanđelja. To je i razumljivo, jer Crkva je poslana svim narodima i nije posebno vezana ni za jedan narod, običaj ili kulturu. Crkva ujedno poštuje autonomiju metoda kulture, te posebno znanosti na njihovim područjima (usp. GS, br. 59). Kršćani su osobito pozvani i dano im je u zadaću, da se trude promicati načela pomoću kojih bi se kod svih priznalo pravo na civilizaciju i kulturu, bez obzira na rasu, spol, dob, religiju ili društveni status (usp. GS, br. 60). Koncilski se Oci zalažu da se sposobnijima omogući daljnji studij i da im se kasnije omogući zauzimanje funkcija i službi u društvu koje odgovaraju njihovu odgoju i obrazovanju (usp. GS, br. 60). U smjeru promicanja moderne umjetnosti sugerira se Crkvi da prizna nove umjetničke smjerove primjerene našem vremenu i različitim kulturama pojedinih naroda (usp. GS, br. 62). III. GLAVA Ljudima treba omogućiti pravo na rad, a po Kristovu primjeru, radnici imaju dužnost savjesno raditi. Danas se međutim događa da su suvremeni radnici u svojevrsnom ropskom odnosu prema radu, i to iz tzv. “ekonomskih razloga”. Koncil to jasno odbacuje i naglašava da proces proizvodnje treba prilagoditi potrebama osobe i njena ukupna rasta i razvoja (usp. GS, br. 67). Ljudi su stvoreni na sliku Božju i po tome imaju neotuđivo ljudsko dostojanstvo, stoga treba nastojati da radnici, aktivno sudjeluju u upravi poduzeća u kojima rade (usp. GS, br. 68). U istom se broju naglašava pravo radnika na osnivanje udruženja , te pravo na štrajk, kao danas još nužno, ali posljednje sredstvo za obranu radničkih prava. Bog je zemlju dao svim ljudima. Zato čovjek kada i zakonito posjeduje neke stvari, treba imati na umu opće dobro i biti svjestan činjenice da su dobra koja zakonito posjeduje i zajednička dobra ljudske zajednice (usp. GS, br. 69). Koncil također naglašava potrebu nadilaženja običaja i tradicije koji mogu kočiti razvoj naroda i pojedinaca, ukoliko više ne odgovaraju zahtjevima vremena (usp. GS, br. 69). IV. GLAVA Politička zajednica postoji radi promicanja općeg dobra, pod kojim se misli na sve one uvijete društvenog života “u kojima ljudi, obitelji i udruženja mogu potpunije i lakše postići svoje usavršenje” (GS, br. 74). U svakoj je političkoj zajednici potrebna i određena vlast koja se mora oslanjati na slobodu i svijest odgovornosti. Gdje javna vlast prekoračuje svoje granice i tlači građane, Koncil daje pravo građanima da brane svoja prava i prava svojih sugrađana protiv zloupotreba vlasti, držeći se granica koje određuju naravni zakon i Evanđelje (usp. GS, br. 74). Koncil upozorava građane, a na poseban način kršćane da se “sjete da imaju pravo, a ujedno i dužnost da se služe svojim pravom glasa u korist općeg dobra” (GS, br. 75). Također potiče sve odgovorne da se brinu o građanskom i političkom odgoju kako bi građani bili kadri preuzeti odgovornost i brigu za svoju zajednicu. Crkva je spremna, u političkoj domeni, odreći se nekih zakonito stečenih prava, kako bi što autentičnije mogla svjedočiti Evanđelje. No ona zadržava pravo izricanja moralnog suda o događajima u političkoj zajednici, kada je u pitanju zaštita temeljnih ljudskih prava i zaštita dostojanstva osobe (usp. GS, br. 76). V. GLAVA Mir, prema Koncilskim Ocima, treba stalno graditi. On se ne stječe jednom zauvijek, a izgrađuje se čvrstom voljom da se poštuju drugi i na poseban način ljubavlju, koja ide dalje od onoga što može doseći pravda (usp. GS, br. 78). Oci se zalažu za izbjegavanje svakog rata. Naglašavaju da nitko nema pravo zapovjediti izvršenje zločina i nikakva poslušnost ne opravdava one koji takve zapovijedi izvršavaju, posebno ako se ide na sustavno uništavanje čitavih naroda ili manjina – “to se mora najoštrije osuditi kao strašne zločine” (usp. GS, br. 79). Zalažu se za osnivanje međunarodne vlasti koja bi raspolagala prikladnim snagama za uspostavu mira. No, dokle god takva ne bude osnovana neće se moći, smatraju Koncilski Oci, oduzeti pravo narodima na zakonitu obranu, ukoliko budu iscrpljena sva sredstva pregovaranja (usp. GS, br. 79). Ipak, Koncilski Oci jasno osuđuju rat, a posebno “totalni rat”. “Svaki ratni čin koji ide za uništavanjem čitavih gradova ili prostranih krajeva jest zločin protiv Boga i protiv samog čovjeka, što treba odlučno i bez oklijevanja osuditi” (GS, br. 80). Da bi se mir mogao uspostaviti potrebno je također promijeniti “iz temelja” oblike današnje svjetske trgovine, potrebno je “ukloniti nerazmjernu trku za profitom, nacionalne ambicije, požudu za političkom dominacijom…” (GS, br. 85). Koncil također smatra da je potrebno “ustanoviti neki organizam univerzalne Crkve čija bi dužnost bila da pobudi zajednicu katolika da se promiče napredak zemalja koje su u bijedi i socijalna pravda među narodima” (GS, br. 90). ZAKLJUČAK Koncil želi uči u dijalog sa svima – s onima koji Boga ne priznaju, kao i s onima koji Crkvu otvoreno progone. “Budući da je Bog Otac počelo i svrha svega, pozvani smo sa svi budemo braća i zato moramo bez prevare u pravom miru sudjelovati u izgradnji svijeta” (GS, br. 92). Na poseban način Koncilski Oci pozivaju kršćane, i naravno još direktnije katolike, da ustraju na izgradnji i dovršenju ovoga svijeta u suradnji s Bogom Stvoriteljem. Koncil naglašava da se neće spasiti oni koji samo viču “Gospodine, Gospodine”, već oni koji vrše volju Oca i “koji se djelotvorno laćaju posla” (GS, br. 93). II. vatikanski koncil Vjerska sloboda, proizlazi iz dostojanstva ljudske osobe (DH, br. l). Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Ta se sloboda sastoji a tome da “u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da radi po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, unutar dužnih granica” (DH, br. l). No, valja uočiti da uz to Sabor ističe i uvjerenje da “jedina prava religija postoji a katoličkoj i apostolskoj Crkvi kojoj je Gospodin Isus povjerio zadaću da je raširi među sve ljude…” (DH, br. l). Vjerska sloboda se ne temelji na subjektivnom raspoloženju nego na samoj Dokument progovara i o slobodi vjerskih zajednica. Ističe i granice vjerske Sabor posebno upozorava, u kontekstu govora o slobodi, da “ima priličan broj Pavao VI. Enciklika počinje riječima: “Danas je socijalno pitanje svjetsko pitanje”. Najvažniji bi doprinos enciklike bio uočavanje da je progres jednih zapreka razvoja drugih i isticanje da se veliki i ozbiljni problemi u svezi s tim mogu riješiti samo na temelju opće solidarnosti cijelog čovječanstva. Ta je solidarnost i pomoć u razvoju dužnost prvenstveno onih koji su u povoljnijem položaju (PP, br. 44). Obveza se, prema ovoj enciklici, javlja u trostrukom vidu: Pavao VI. U ovom apostolskom pismu Pavao VI. posvećuje pažnju brojnim problemima današnjeg društva koji ujedno postaju novi socijalni problemi. U prvom dijelu dokument dotiče slijedeće teme: urbanizam, mladi, položaj žene, radnici (sindikati i štrajk), diskriminacija, iseljavanje, sredstva društvenog priopćavanja, prirodni okoliš. U drugom dijelu dokument progovara o temeljnim težnjama i misaonim U trećem dijelu govori se o zadacima kršćana. Tako bi uloga kršćana u politici bila da svoje kršćansko zalaganje žive u službi drugima. Kršćani a politici pronalaze sklad između svojih opredjeljenja i Evanđelja, i usred opravdanog pluralizma pružaju osobno i kolektivno svjedočanstvo ozbiljnosti svoje vjere djelotvorno i nesebično služeći drugima (OA br. 46). Ivan Pavao II Enciklika je posvećena radu i problematici vezanoj uz rad, a podijeljena je u pet poglavlja: I. Uvod I. Uvod II. Rad i čovjek Upozorava da je stari vijek uveo diferencijaciju rada spram posla koji se obavljao, a kršćanstvo u osobi Isusa Krista radu daje izrazito subjektivnu dimenziju u kojoj se otkriva da “rad postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi rada” (LE, br. 6). Cilj rada uvijek ostaje sam čovjek. Rad je temeljno čovjekovo dobro. Čovjek radom ne samo da “preobražava prirodu, nego se i sam ostvaruje kao čovjek, pa čak u nekom smislu postaje više čovjekom” (LE, br.9) III. Sukob između rada i kapitala u sadašnjoj fazi povijesti To načelo prednosti rada nad kapitalom postulat je, prema učenju Crkve, društvenog morala (usp. LE, br. 15). IV. Prava radnika O plaći naglašava da treba biti pravedna, što znači da onaj koji je odgovoran za obitelj mogne tu obitelj dostojno uzdržavati, dakle naglašava važnost adekvatne “obiteljske plaće” (usp. LE, br. 19). Govori o potrebi revalorizacije uloge žene i vrednote majčinstva u društvu. Rad bi trebao biti tako strukturiran i vrednovan da majčinska uloga žene ne trpi, ni po ugledu, ni s obzirom na mogućnost realizacije (usp. LE, br. 19). U ovom stoljeću, u zaštiti radničkih interesa , veliku su ulogu odigrali sindikati. Crkva priznaje i podupire pravo radnika na udruživanje i zaštitu njihova interesa, te pravo na štrajk kao legitimno, ali “krajnje” sredstvo koje se ne smije zloupotrebljavati, “posebno ne u ‘političke igre'” (usp. LE, br.20). V. Elementi za duhovnost rada U knjizi Postanka, u, kako ga Papa naziva “evanđelju rada”, Bog čovjeka poziva da ga nasljeduje, kako u radu i u svakodnevnim poslovima, tako i u odmoru (usp. LE, br. 25). Rad je posebno posvetio Isus Krist, koji je i sam radio, bio je tesar (usp. LE, br. 26). Ipak, iako je rad tako visoko rangiran u kršćanskom učenju, ipak je svaki rad povezan s izvjesnim trudom kojega on nosi sa sobom, a koji je, prema kršćanskom učenju, posljedica grijeha. To ne umanjuje značaj ljudskog rada, već kroz njega omogućuje kršćaninu da u njemu osjeti djelić “križa Kristova” i nagovještaj “novog neba i nove zemlje”. Iščekivanje pak “nove zemlje nipošto ne smije oslabiti brigu za izgradnjom ove zemlje…” (usp. LE, br. 27). Ivan Pavao II Enciklika je podijeljena u sedam poglavlja, a značajna je po tome što se u njoj raspravlja i nekim načelima socijalnog nauka Crkve, posebno načelo solidarnosti i preferencijalne opcije za siromašne. Spominje, kod nas vrlo citiran, pojam struktura grijeha, te naznačuje mjesto socijalnog nauka Crkve u sadašnjem trenutku Crkve. Raspored enciklike po poglavljima: I. UVOD II. SLIKA DANAŠNJEG SVIJETA III. SLIKA DANAŠNJEG SVIJETA U današnjem svijetu prisutni su “svjetovi unutar svijeta”, “Prvi, Drugi, Treći svijet, a katkada i Četvrti svijet” u kojemu Papa prepoznaje siromašne Zapada (usp. SRS, br. 14). Ovo siromaštvo i neizvjesnost nije samo materijalno, već i kulturno i političko, i “jednostavno ljudsko”, pa Papa naglašava potrebu preispitivanja odveć ograničenog, tek ekonomski shvaćenog razvoja (usp. SRS, br. 15). Tipični pokazatelji krize ovakvog razvoja jesu nedostatak stanova, te pojava nezaposlenosti (usp. SRS, br. 16). No, Papa vidi i pozitivne znakove razvoja u probuđenoj svijesti o ograničenosti sirovina i brizi za okoliš, pa prema tome postoji i pozitivna perspektiva i mogućnost za razvoj ovog svijeta (usp. SRS, br.26). IV. ISTINSKI LJUDSKI RAZVOJ V. TEOLOŠKA ANALIZA SUVREMENIH PROBLEMA Papa naglašava kako strukture grijeha imaju svoj korijen u osobnom grijehu, a očituju se kao “sveukupnost negativnih čimbenika koji su u suprotnosti s pravom sviješću o sveobuhvatnom općem dobru.” Ovdje je riječ prije svega o “moralnom zlu, plodu mnogih grijeha, koji vode do ‘strukture grijeha’. Postaviti takvu dijagnozu zla znači na razini ljudskog ponašanja točno utvrditi put kojim valja poći da se ono prevlada” (SRS, br. 37). Moralni se napredak može postići “uzajamnošću” koju treba shvatiti kao moralnu kategoriju, a jedini odgovor na tako shvaćenu uzajamnost je solidarnost, “i to solidarnost kao moralno i socijalno ponašanje, kao ‘vrlina’. Ona nije, dakle, osjećaj neke neodređene sućuti, ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi…. Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, tj. za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni…” (SRS, br. 38). Strukture grijeha mogu se dakle u konačnici nadvladati jedino zalaganjem za dobro bližnjega i “spremnošću da ‘izgubimo sebe’ radi drugoga, umjesto da ga iskoristimo, da mu ‘služimo’, umjesto da ga tlačimo” (SRS, br.38). VI. NEKE POSEBNE SMJERNICE U tom svjetlu naglašava ponovo bitnu značajku socijalnog nauka: “dobra ovoga svijeta izvorno su namijenjena svima. Pravo na privatno vlasništvo je opravdano i nužno, ali ono ne poništava vrijednost tog načela: na njemu zapravo leži ‘socijalna hipoteka'” (SRS, br. 42.). VII. ZAKLJUČAK Posebnu ulogu u tome procesu preuzimanja odgovornosti za ovaj svijet imaju kršćani, laici, koji se trebaju iskazati “kao svjedoci i graditelji mira i pravednosti” (SRS, br. 47). Ivan Pavao II Enciklika je podijeljena u šest poglavlja: I. Karakteristične crte Rerum novarum I. Karakteristične crte Rerum novarum II. Prema današnjim “novim stvarima” Osvrće se na ratove u modernom svijetu, a posebno naglašava žrtvu židovskog naroda (usp. CA, br. 17), te na mogućnost da neki budući rat završi bez pobjednika u samouništenju čovječanstva. UN su stvorene kako bi to spriječile, no Papa smatra da UN dosada nisu uspjele stvoriti djelotvorne mehanizme za rješavanje sukoba. III. Godina 1989. Smatra, proročki, da postoji zbiljska opasnost da se nakon pada diktatura otvore novi sukobi među napaćenim narodima, jer za neke europske zemlje započinje “u nekom smislu pravo poratno stanje” (CA, br. 28). Zato Papa poziva na solidarnost europske zemlje, jer jedino ako pomognu siromašnije i same će moći živjeti u miru. IV. Privatno vlasništvo i opća namjena dobara Naznačuje pojavu “konzumizma”, koji potrebuje “hitno odgojno i kulturno djelo koje će obuhvatiti odgoj potrošača” (CA, br. 36). Također naglašava, vezano uz konsumizam, potrebu posvećivanja veće pažnje ekološkim pitanjima (usp. CA, br. 37), posebno pitanjima autentične “ljudske ekologije” (CA, br. 38) koja se temelji na dobrim odnosima u braku i obitelji (usp. CA, br. 39). U izboru između raznih društvenih modela Crkva ne posjeduje model koji bi mogla ponuditi, no ona nudi svoj socijalni nauk kao “nezaobilaznu idejnu orijentaciju”. On “priznaje pozitivnost tržišta i poduzeća, ali u isti mah upozorava na nužnost da se oni usmjere prema općem dobru” (CA, br. 43). V. Država i kultura Naglašava da je potrebno imati na umu kako je i evangelizacija uključena u kulturu nacija, a sama kultura treba biti otvorena, dinamična, jer kad se zatvori odbijajući razmjenu i konfrontaciju oko istine, postaje sterilna (usp. CA, br. 50). U današnjem se svijetu ni jedan čovjek ne može smatrati indiferentnim spram sudbine drugog čovjeka. Zato se Crkva zalaže za promicanje kulture mira, protiv modela koji čovjeka utapaju u masi. (usp. CA, br. 51) VI. Čovjek je put Crkve Socijalnu poruku evanđelja Crkva ne smije smatrati teorijom, već temeljnim pokretačem djelovanja (usp. CA, br. 57). Djelovati valja u smjeru mijenjanja stilova života, modela proizvodnje i potrošnje, te ustaljenih struktura moći koje danas vladaju društvom (usp. CA, br. 58). Današnji je svijet sve više svjestan da rješavanje raznih nacionalnih i drugih problema zahtijeva “jasne etičko-religiozne vrednote” i promjenu mentaliteta, ponašanja i struktura (usp. CA, br. 60). Crkva je, nakon II. svjetskog rata u središte svojih socijalnih poruka stavila dostojanstvo ljudske osobe, “naglašavajući opću namjenu materijalnih dobara, društveni poredak bez tlačenja i utemeljen na duhu suradnje i solidarnosti” (CA, br. 61). |