Objave

Emisiju na valovima HKR-a „Blago socijalnog nauka Crkve“ subotom u 16:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremio doc. dr. fra Ante Bekavac s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

Nesumnjivo je da danas živimo u kulturi koja ima mnogostruka lica. U tom smislu važno je podsjetiti se da je i sam Drugi vatikanski koncil posvetio nekoliko brojeva konstitucije Gaudium et spes kulturi (usp. GS, 53 – 63).

U koncilskoj viziji možemo primijetiti da je kultura antropološki i sociološki određena, iz čega slijedi spoznaja da se odnos, poimanje, viziju kulture može dovesti u vezu sa cjelinom govora o kulturi, a što opet znači da je razumijemo i shvaćamo u svjetlu kršćanske antropologije budući da pred sobom ima cjelovitu sliku čovjeka kao društvenog i socijalnog bića. Jasno je, uvidom u koncilski dokument, konstituciju Gaudium et spes, da koncil pred sobom ima modernu kulturu s kojom započinje dijalog.

Razumljivo je da je usred rasta i razvoja, suvremenog napretka došlo do utjecaja i stvaranja novoga kulturnog mentaliteta koji traži razumijevanje u svojim složenim dinamikama (usp. T. Matulić, Metamorfoze kulture, 154).

Kad socijalni nauk Crkve posvećuje dužnu pozornost kulturi i potiče na služenje kulturi, onda prije svega ističe da „Crkva svojim socijalnim naukom nadasve pruža cjelovito viđenje i potpuno shvaćanje čovjeka, u njegovoj osobnoj i društvenoj dimenziji“ (Kompendij, 522).

Socijalni nauk Crkve u svjetlu kršćanske antropologije pred sobom uvijek ima ljudsku osobu u njezinom nepovrjedivom dostojanstvu otkrivajući mnogostrukost njezinih odnosa pri čemu će istaknuti osobite napore na području osobnog, kulturnog i društvenog života.

Prema tome, socijalni nauk Crkve ističe da temelj moralnosti svakog ljudskog djelovanja u sebi sadržava i razvoj ljudske osobe. S pravom koncil ističe neodvojivost ljudskog života, prirode i kulture te ističe da kultura u općenitom smislu sve ono što čovjeka izgrađuje i razvija njegove sposobnosti u svrhu ovladavanja svijetom (usp. GS. 53).

Socijalni nauk Crkve ističe nužnost i potrebu da u svjetlu kršćanske antropologije podupire ona nastojanja koja vode inkulturaciji vjere u smislu da svjetlo evanđelja iznutra obnovi temeljne kriterije za prosudbu, zatim odlučujuće vrednote i smjernice, modele koji pomažu na putu ostvarenja cjelovitog razvoja ljudske osobe (usp. Kompendij, 523).

Koncil nam je posvijestio da je čovjek stvaralac, ali i pokretač kulture čija je svrha izgradnja svijeta zasnova na principima istine i pravednosti.

Kultura, dakle, nosi rađanje novoga humanizma u čijem je središtu ljudska osoba koja obdarena odgovornošću samu sebe određuje prema drugima-bližnjima i prema povijesti (usp. GS, 55). Kultura, dakle, ima u sebi društvene, socijalne i moralne implikacije i ona proizlazi iz razumske i društvene naravi čovjeka, ali također posjeduje svoju zakonitu autonomiju te zahtjeva da se razvija prema vlastitim načelima (usp. GS, 55 – 59) zbog čega Crkva prihvaća i potvrđuje zakonitu samostalnost kulture (usp. T. Matulić, Metamorfoze kulture, 155).

Ako pogledamo Kompendij socijalnog nauka Crkve, primijetit ćemo da govori o socijalnom pastoralu, socijalnoj formaciji, promicanju dijaloga, subjektima socijalnog pastorala, pozivu vjernika laika, o djelovanju s mudrošću itd.

Također, prije samog govora o kulturi, kompendij govori o služenju na raznim područjima društvenog života koje prije svega počinje od služenja ljudskoj osobi a zatim ističe služenju kulturi.

Kao što možemo primijetiti iz svega rečenoga, kultura i ljudska osoba nerazdvojivo su povezani.

Kultura, ako uistinu želi biti čovječna, sukladna dostojanstvu ljudske osobe, u sebe mora integrirati i moralne, socijalne i društvene vrijednosti.

Drama našega vremena, kako je to isticao sv. Pavao VI., sastoji se u rascjepu između Evanđelja i kulture te ističe kao je potrebno poduzeti sve da se kultura evangelizira kako bi kultura u susretu s Evanđeljem bila ozdravljena i preporođena (usp. EN, 20).

Obnova kulture i obnova čovjeka idu zajedno.

Stoga će kompendij istaknuti da je nužno i potrebno da socijalni nauk bude uporište za potpunu kršćansku formaciju odnosno da uvažava formacijsku vrijednost socijalnog nauka Crkve kako bi se, možemo reći, preobražavala ljudska kultura. Ta formacija zahvaća ljudsku osobu u svim njezinim aspektima da bi se kršćanska poruka mogla inkultururati, odnosno da bi se dogodio polodonosan i blagotvoran susret vjere i kulture.

Sv. Ivan Pavao. II., istaknut će da su kulture duboko ukorijenjene u narav čovjeka i da one sa sobom nose svjedočanstvo otvaranje prema univerzalnosti i transcendenciji koje je svojstveno čovjeku. One sa sobom nose mogućnost otvaranja i pristupa istini pružajući mu vrednote koje njegov život mogu učiniti čovječnijim (usp. FR, 70).

Nema sumnje da prema kompendiju kultura tvori povlašteno mjesto prisutnosti i zauzimanja za Crkvu i kršćane. Današnja kriza kulture u raznim oblicima odraz je gubitka onoga što je čovjekov život činilo suvislim, smislenim, lijepim i dubokim.

Kultura je danas postala sinonim za sve i svašta.

No shvaćena u svojoj ispravnoj dimenziji ona prije svega označava kako je istaknuo sv. Ivan Pavao II., ono po čemu čovjek postaje više čovjekom (usp. Kompendij, 555). Ona je onaj prostor i mjesto otkrića biti čovjek. Ona (kultura), kako je to istaknuo koncil, „mora težiti za cjelovitim usavršavanjem ljudske osobe, za dobrom zajednice i svekolikoga ljudskoga društva“ (GS, 59).

Otud je važno pitanje: Kako socijalnu poruku Crkve u današnjoj kulturi učiniti razumljivom, pristupačnom u njezinim izričajima? Na koji način socijalni govor Crkve može doprijeti do suvremenog čovjeka, pružajući mu nezamućen pogled na sama sebe, na druge, društvo, jednom riječju kulturu?

Crkva Božja poučena iskustvom minulih stoljeća u svojem socijalnom nauku predlaže da kulturu gledamo kao put služenja, jer postoji, naime, samo jedna kultura, kultura po osobi i za ljudsku osobu.

Ona je stoga svekoliko mjerilo djelovanja čovjeka, njegova mišljenja, osjećanja i ostvarenja jer ona duboko odgovara naravi čovjeka. Prema tome, socijalni govor o kulturi treba biti u službi ljudske osobe da bi se osoba privela punini života, što znači kloniti se svake napasti da se kultura učini antropocentričnom bez ikakva odnosa s transcendencijom (usp. PPK, 2).

Socijalni nauk Crkve u kontekstu kulture potiče na služenje, odnosno izgradnju kulture koja je primjerena ljudskom dostojanstvu budući da je čovjek stvoren na sliku Božju i kao takav nosi u sebi neizbrisiv otisak toga milosnog dara. Nošeni upravo tom spoznajom, kršćani su pozvani biti služitelji kulture života koja se nadahnjuje Evanđeljem (usp. Kompendij, 555).

Ante Bekavac rođen je 12. studenog 1973. godine u Tomislavgradu, BiH, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju i Ljubuškom 1995. godine. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Poslijediplomski sveučilišni studij licencijata i doktorata upisao je 2011. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2012. godine zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine s temom „Istraživanje suvremenog stanja moralnih izvora kao izazova moralnoj teologiji nadahnutoj koncilskom obnovom“ (Exploring the Contemporary State of Moral Sources as Challenge of Moral Theology Inspired by the Renewal Requierd by Vatican II). Doktorirao je  na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2018. godine s temom „Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila“ (The Sources of Moral Knowledge in the Light of the Teaching of the Second Vatican Council). Od 2019. radi kao poslijedoktorand na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu kao suradnik, a od 2023. kao docent izvodi nastavu iz kolegija moralne teologije. Član je Društva bivših studenata (DBS) KBF-a i Europskog društva za katoličku teologiju – Hrvatska sekcija (ESCT – HS), član je uredništva časopisa Hercegovina franciscana, član je etičkog povjerenstva KB Dubrava.