„Magnifica humanitas“. O očuvanju ljudske osobe u doba umjetne inteligencije.
Nova socijalna enciklika Magnifica Humanitas. O očuvanju ljudske osobe u doba umjetne inteligencije, koju je papa Lav XIV. potpisao 15. svibnja 2026. godine, na 135. obljetnicu enciklike Rerum novarum, predstavlja dosad temeljni dokument njegova pontifikata u kojem na temelju bogate baštine socijalnog nauka Crkve raspravlja o izazovima i opasnostima umjetne inteligencije, ali i o drugim važnim pitanjima u svijetu koji se brzo mijenja, poput mira, ratova…
Riječ je o opširnom, ali mislima i porukama značajnom crkvenom socijalnom dokumentu, koji poziva na konstruktivnu raspravu o urgentnim pitanjima svijeta i vremena u kojem živimo.
Uz Uvod u kojem ukazuje na razloge objavljivanja ovoga socijalnog dokumenta, enciklika ima pet poglavlja i Zaključak, ukupno 245 brojeva. Prvo poglavlje: Dinamična misao vjerna evanđelju donosi sintetički prikaz razvoja socijalnog nauka Crkve. Drugo poglavlje: Temelji i načela socijalnog nauka Crkve uz samu definiciju socijalnog nauka Crkve temeljito obrazlaže načela koja su rezultat samog razvoja socijalnog učenja Crkve. U trećem poglavlju: Tehnologija i dominacija. Veličina ljudske osobe suočena sa obećanjima umjetne inteligencije na temelju načela obrazlaže izazove, probleme te donosi kritički osvrta na dosadašnji razvoj umjetne inteligencije. Četvrto poglavlje: Očuvati ljudskost u vrijeme preobraze progovara o različitim aktualnim pitanjima društvenog razvoja koja utječe na pojedine, obitelji i cijele narode te svijet. U petom poglavlju: Kultura moći i civilizacija ljubavi, Lav XIV. progovara o „kulturi moći“ koja prijeti sa svih strana suvremenom čovjeku u digitalnom dobu i civilizaciji ljubavi kao crkvenom i kršćanskom odgovoru na trenutačnu za dostojanstvo čovjeka opasnu situaciju. U Zaključku Papa predlaže zahtijevan program kršćanskoga života kao put za snalaženje u ovoj epohalnoj promjeni.
Analizirajući današnje kompleksne okolnosti i uvjete u kojima se čovjek nalazi, socijalni nauk Crkve prikazuje se kao instrument koji pomaže u ispitu savjesti pred situacijom uzrokovanom ratovima, pogrešnom politikom, ekonomijom, tehnokratskom paradigmom i, posljedično tomu, umjetnom inteligencijom.
Upravo zbog tih specifičnih okolnosti papa Lav XIV. ističe važnost povijesti i povijesnog trenutka kao mjesta (locusa) u kojem se ljudi susreću s novom kompleksnošću i složenošću prilika u svijetu. Međutim, temeljno pitanje jest na koji će se način izgraditi odnos prema tim prilikama: suradnjom sa svima, kao što je to učinio Nehemija, ili slijedeći vlastitu samodostatnost, kao što je to bilo prilikom gradnje Babilonske kule. U ovom povijesnom trenutku Lav XIV. poziva na zajedničko razlučivanje suvremenih izazova, pri čemu je socijalni nauk Crkve temeljni instrument i pomoć u tom procesu.
Svojim načelima dostojanstva ljudske osobe, općega dobra, opće namjene dobara, solidarnosti, socijalne pravednosti i supsidijarnosti socijalni nauk Crkve poziva čovjeka na novo promišljanje o nezamjenjivosti njegove uloge u svijetu, bez obzira na pojavu moćnih tehnoloških dostignuća poput umjetne inteligencije. Čovjek treba preuzeti odgovornost i biti u središtu jer je upravo on taj koji odlučuje, planira, djeluje i stvara, pri čemu se pokazuje opasnost prepuštanja velikih kognitivnih i društvenih procesa algoritmima.
Važno je naglasiti da je ova prva enciklika pape Lava XIV. ujedno i njegov programatski dokument koji pokazuje kako će sadašnji rimski biskup iznimno veliko značenje u svojem pontifikatu pridavati socijalnom nauku Crkve, onako kako je to najavio na početku svojega pontifikata, 17. svibnja 2025,. pred predstavnicima Zaklade Centesimus annus Pro Pontefice: „Pred pitanjima od tolike važnosti, socijalni nauk Crkve pozvan je ponuditi ključeve za tumačenje koje stavljaju znanost i savjest u dijalog, time dajući temeljni doprinos znanju, nadi i miru“. U tom kontekstu Lav XIV. je rekao: „Postoji rastuća potreba za socijalnim naukom Crkve na koju moramo odgovoriti“. Upravo u tom kontekstu papa ističe važnost i neizostavnost socijalnog nauka Crkve, koji se kroz povijest već dokazao da nije tek statičan skup pravila, nego dinamična stvarnost koja trajno ulazi u dijalog s poviješću, kulturom i znanošću te na taj način služi kao svojevrsni kompas djelovanja te ispit savjesti za cijelu Crkvu. Kroz metaforu izgradnje novoga Jeruzalema, po uzoru na Nehemiju, papa ujedno poziva na aktivno i odgovorno sudjelovanje u oblikovanju pravednijega društva unutar promjenjivih povijesnih okolnosti.
