Savjest
Emisija: Socijalni govor Crkve
Uređuje: Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve
Emitiranje: Hrvatski katolički radio, četvrtak, 26. veljače 2026. godine, u 18:00 sati
Tema: Savjest
Urednik i voditelj: Ante Peran
Gosti:
Doc. dr. sc. Ante Bekavac s Katedre moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Doc. dr. sc. Dan Đaković s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
Povod ovoj emisiji su bili Govor pape Lava XIV. predstavnicima diplomatskog zbora u Vatikanu (09.siječnja 2026.) kao i sa sadržajem toga značajnog govora povezane riječi zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše, posebno u pozdravu na Izvanrednom zasjedanju HBK-e (20. siječnja 2026.), te homilija nad. Kutleše na „Stepinčevo“ u zagrebačkoj katedrali (10. veljače 2026.) u kojoj je na osobit način govorio o značenju savjesti za vrijeme u kojem živimo. U emisiji se raspravlja o tome kako današnji čovjek uopće razumije savjest i na koji način danas o njoj govoriti raspravlja se u ovoj emisiji. U tom kontekstu se također dotiču poruke iz navedenih govora.
Prema pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes (br. 16), savjest je „najskrovitija jezgra i svetište čovjeka“ u kojem on otkriva zakon što ga sam sebi ne daje, a kojemu se mora pokoravati.
U toj se perspektivi savjest razumije kao unutarnji zakon koji čovjek otkriva u sebi, kao mjesto susreta s Bogom u kojem čovjek čuje Božji glas te kao univerzalna kategorija prisutna u svim kulturama, iako joj kršćanstvo daje specifičnu teološku dimenziju. Doc. dr. sc. Dan Đaković savjest dodatno približava analogijom „organa“: kao što organi mogu oboljeti, tako i savjest može biti disfunkcionalna, umrtvljena ili lijena, te stoga zahtijeva neprestani odgoj i čišćenje.
U suvremenom svijetu pojavljuje se semantička zbrka i nerazumijevanje temeljnih pojmova, osobito ondje gdje se čovjek promatra kao „projekt“, a ne kao „dar“. Papa Franjo upozorava da neodgovarajuće predstavljanje kršćanske antropologije vodi do pojmovne zbrke, a profesor moralne teologije na KBF-u u Zagrebu Ante Bekavac, pozivajući se na Charlesa Taylora, ističe da je problem modernog čovjeka što se više ne razumije iz perspektive vječnosti, nego kroz „sitne definicije“ koje završavaju smrću. U takvom kontekstu nastaje svojevrsna „babilonska zbrka“: ne postoji suglasje oko temeljnih istina, što vodi do beskonačnih interpretacija i isključivosti u dijalogu.
U odnosu Crkve, politike i slobode naglašava se da Crkva ne pretendira biti „vlasnica“ ljudskih savjesti, nego joj je cilj osloboditi savjest iz zagrljaja struktura koje je sputavaju, pri čemu kvaliteta građanskog života i same demokracije izravno ovisi o stanju savjesti građana. Ujedno se ističe da neutralnost ne postoji kada je u pitanju dobro i zlo: „pranje ruku“ u stilu Poncija Pilata zapravo je sudjelovanje u zločinu ili nepravdi. Povijest naroda se, stoga, ne odlučuje primarno u saborima ili sudnicama, nego u unutarnjem svetištu svakog pojedinca, a kao osobit problem prepoznaje se rasjep između vjere i prakse, kada se vjera svede na folklor i nema utjecaja na svakodnevne odluke i službe koje kršćani obavljaju. U tom se okviru izriče i moralna zakonitost: količina istine proporcionalna je količini slobode, pa život u neistini i izdaji savjesti nužno vodi u neki oblik ropstva.
