Smisao i značenje općeg dobra – Vladimir Dugalić

Emisiju na valovima HKR-a „Blago socijalnog nauka Crkve“ srijedom u 16:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremio Vladimir Dugalić, prof. na KBF-u u Đakovu Sveučilišta u Osijeku i član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.

FOTO: UNSPLASH

7.02.2024.

 

Opće dobro odnosi se na čitava čovjeka, to jest na potrebe njegova tijela i duha. Ono se, stoga, ne sastoji „u jednostavnome zbroju posebnih dobara svakoga subjekta društvenoga tijela. Budući da je ono od svih i od svakoga ono je i ostaje opće jer je nedjeljivo i jer ga je moguće postići, umnožiti i očuvati samo zajednički, imajući pred očima i budućnost. Kako se moralno djelovanje pojedinca ostvaruje u ostvarenju dobra, tako socijalno djelovanje puninu dosiže ostvarujući opće dobro. Naime, opće dobro može se shvatiti kao društvena i zajednička dimenzija moralnog dobra“ (Kompendij, 164.). Papa Benedikt XVI., ističe da se načelo „ljubav u istini“ nalazi u središtu socijalnog nauka Crkve i ono zadobiva „operativan oblik u kriterijima kojima se vodi moralno djelovanje“ (CinV, 6). Papa tako upućuje i na dva operativna načela koji su od posebne važnosti za zalaganje oko razvoja društva: pravednost i zajedničko dobro. U tom smislu, unatoč činjenici da svako društvo razrađuje svoj vlastiti pravni sustav, uvijek treba imati na umu da ljubav nadvisuje pravednost.

Država stoga ima veliku odgovornost u promicanju općeg dobra, jer je upravo opće dobro temeljni razlog postojanja političke zajednice. Država mora jamčiti povezanost, jedinstvenost i organizaciju civilnoga društva kako bi opće dobro moglo biti postignuto doprinosom svih građana. „Čovjek pojedinac, obitelj, srednja skupine nisu u stanju sami po sebi dospjeti do svoga potpunog razvoja; iz toga proizlazi potreba za političkim ustanovama, čija je svrha osobama učiniti pristupačna potrebna dobra – materijalna, kulturna, moralna, duhovna – da bi vodile doista humani život. Cilj društvenog života jest povijesno ostvarivo opće dobro“ (Kompendij, 168). Međutim, vrijedno je naglasiti da opće dobro ne nameće „jednostavni suživot na raznim razinama društvenoga života i života u odnosima, nego je neprestano traganje – na praktičan, ne samo idealan način – za dobrim to jest za smislom i istinom koji se mogu pronaći u postojećim oblicima društvenoga života“ (Kompendij, 165). Opće dobro slijedi, naime, najuzvišenije čovjekove težnje, „ali je dobro što ga je teško postići jer zahtjeva sposobnost i trajno traganje za dobrom drugoga kao da je vlastito dobro“ (Kompendij, 167). To znači da svaki oblik društvenosti ne može izmaknuti pitanju o svojem općem dobru koje tvori njegovo značenje i istinski razlog postojanja same njegove osnovanosti.

Katekizam Katoličke Crkve ističe tri bitna vida općeg dobra za koje je primarno odgovorna država: (1) poštivanje osobe i njezinih temeljnih i neotuđivih prava; (2) skrb o uspostavi društvenog blagostanja i omogućavanje razvitka društva kako bi svaki član ostvario ono što mu je potrebno za dostojan život te (3) izgradnju mira i uspostavu sigurnosti pravednog poretka (usp. Katekizam, 1907-1909.). Mir je, naime, plod pravednosti te je ugrožen kada se čovjeku ne priznaje ono što mu pripada kao čovjeku, „kada se ne poštuje njegovo dostojanstvo i kada suživot nije usmjeren prema općem dobru. Za izgradnju mirnoga društva i za cjeloviti razvoj pojedinaca, naroda i nacija, bitni su zaštita i promicanje ljudskih prava“ (Kompendij, 494).

Socijalni nauk Crkve nedvosmisleno ističe da svako ljudsko biće ima pravo „na dostojanstven život i cjelovit razvoj, i nijedna država ne može poricati to temeljno pravo. Svaka osoba uživa to pravo, pa i ako nije posebno učinkovita, ako je odrasla s ograničenjima; naime, to nikako ne umanjuje njezino neizmjerno dostojanstvo kao ljudske osobe koje se ne temelji na okolnostima, nego na vrijednosti njezina bića. Ako se ovo osnovno načelo ne poštuje, nema budućnosti ni za bratstvo niti za opstanak čovječanstva“ (FT, 107). Potpuno ostvarenje općega dobra stoga zahtijeva da politička zajednica razvije dvostruku i komplementarnu akciju zaštite i promicanja ljudskih prava kako ne bi došlo do zloupotrebe tih istih prava, bilo od strane države ili pojedinaca. Naime, ima društava koja promiču zasluženu pravednost i pravednost jednakih mogućnosti te smatraju da u modelu „uspjeha“ i „isključivo privatnoga“, nema smisla ulagati napore da se sporijima, slabima ili manje sposobnima stvore prilike u životu.

Svaka osoba, sa svojim neotuđivim pravima, po svojoj je naravi otvorena za odnose i u njoj je duboko usađen poziv nadići samu sebe kroz susret s drugim. Papa Franjo stoga ističe da se ne smije upasti u nesporazume koji mogu dovesti do zloporabe ljudskih prava, a koji mogu proizaći iz „pogrješnog razumijevanja pojma ljudskih prava i njihove proturječne zlouporabe. Danas postoji težnja za sve širim traženjem individualnih u napasti sam da kažem individualistički – prava koja u sebi skrivaju poimanje ljudske osobe istrgnuto iz svih društvenih i antropoloških konteksta“ (FT, 111). Naime, upozorava papa Franjo, ukoliko pravo pojedinca nije usmjereno prema većem dobru, shvaćat će se kao neograničeno te istovremeno postati izvorom sukoba i nasilja. Potrebno je vratiti se izvornim vrijednostima, jer rušenje samih temelja društvenog života samo može dovesti do sukoba i okretanja jednih protiv drugih. Potrebno je vratiti se promicanju dobra za sebe same i za čitavu ljudsku obitelj kako bi se napredovalo prema istinskom i cjelovitom rastu te svako društvo „mora osigurati prijenos vrijednosti, jer u protivnom ono što se prenosi jesu sebičnost, nasilje, korupcija u različitim oblicima, ravnodušnost i, u konačnici, život zatvoren za svaki napredak i prilagođen pojedinačnim interesima“ (FT, 113).

Papa Franjo ističe da se danas čine napori da se nerođenoj djeci zaniječe ljudsko dostojanstvo, „kako bi se s njima moglo činiti što god se hoće, oduzimajući im život i donoseći takve zakone kako nitko tome ne bi mogao stati na put“ (EG, 213). Stavovi Crkve se ismijavaju i predstavljaju kao nešto ideološko, natražnjačko ili konzervativno. Međutim, obrana života nerođenoga duboko je povezana s obranom svih drugih ljudskih prava jer jasno ističe da je ljudsko biće uvijek sveto i nepovredivo. Ljudsko biće je uvijek cilj, a nikada sredstvo za rješavanje problema te ako tog uvjerenja nestane „isto će zadesiti i čvrste i stalne temelje za obranu ljudskih prava, koja će postati žrtvom prolaznih hirova trenutačnih moćnika“ (EG, 213). Drugim riječima, „ostvarivanje zajedničkog dobra može se smatrati samim razlogom postojanja državnih vlasti koje su dužne ostvarivati ga na dobrobit svih građana i svakog čovjeka, uzeta u njegovoj zemaljskoj-vremenitoj i transcendentnoj dimenziji, vodeći računa o pravoj ljestvici vrednota i zahtjevima povijesnih okolnosti“ (Socijalni nauk Crkve u svećeničkom obrazovanju, 37). To znači da država mora pripaziti kako ne bi usklađujući, zaštićujući, i promičući prava građana zapravo pogodovala pravima stanovitih ljudi ili skupina te im omogućila određene pogodnosti, odnosno, „da državna uprava ne bi besmisleno, dok je tu radi zaštite građanskih prava, bila zaprekom da građani ovih prava u punini ne iskoriste” (PT, 69).

Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“.